I latinski pisci su pisali o Svetom Savi. Ivan Tomko Mrnjavić, biskup bosanski i vikarni biskup zagrebački (1579–1630) štampao je životopis Svetog Save između dvadeset i dva rimokatolička sveca kraljevske krvi porijeklom iz slovenskih oblasti. Dubrovački vlastelin Jaketa Palmotić (1623–1680) u svom epu „Dubrovnik ponovljen” spominje Svetog Savu. Jeronim Kavanjin (1670–1714) vlastelin splitski i trogirski u svojoj pjesmi „Poviest Vanđelska” pjeva o Svetom Savi. Pjesnik Andrija Kačić Miošić (1702–1760) naziva Svetog Savu „ružom izabranom”. Toma Ivanović, dubrovački sveštenik (1740–1808) napisao je uz živote nekoliko svetaca koje slavi rimokatolička crkva i „Život Svetog Save, kaluđera i biskupa srpskoga i parca hercegovačkoga”. U poznatom djelu Acta Sanctorum koje izdaju učeni isusovci-bolandisti, pod datumom 14. (27) januar uvršten je životopis Svetog Save koji je napisao učenjak isusovac Ivan Martinov. Isusovac Nikola Nilles, u svom kalendaru istočne i zapadne crkve hvali životopis Svetog Save, koji je napisao Martinov i uzima ga u svoju knjigu, gdje piše: „da je Sveti Sava poletio u nebo prepun zasluga i slavan čudesima za život i po smrti”.
Govoreći o likovnim prikazima Svetog Save ističe se da nijedna znamenita ličnost u našoj istoriji nije više slikana od Svetog Save. Najstariji do danas sačuvani lik Svetog Save jeste fresko slika koja se nalazi na istočnom zidu narteksa crkve manastira Mileševa. Portret Svetog Save je u punoj veličini, na kojem on desnom rukom blagosilja, a u lijevoj ruci drži jevanđelje. Iz XIII vijeka sačuvane su slike Svetog Save u crkvi manastira Studenica i u Arilju. U crkvama manastira Gračanica, Peć i Dečani, Sveti Sava je naslikan na istaknutom mjestu kraj svoga oca Nemanje, rodonačelnika dinastije. U onim crkvama gdje nema dovoljno prostora za sve članove porodice Nemanjića, izostavljeni su neki vladari, ali lik Svetog Save ne izostavlja se nikada. U manastiru Sopoćani naslikan je Sveti Sava gdje drži u ruci čudotvornu ikonu Bogorodice Trojeručice iz Hilandara, a u Markovom manastiru lik Svetog Save je naročito istaknut tako da je čitav niz svetaca okrenut put njega kao glavne ličnosti.
Sveti Sava je proglašen za sveca odlukom Svetog Karlovačkog Sinoda 1775. godine, koje je samo sankcionisalo ono raspoloženje, koje je prema uspomeni Savinoj gajio naš narod još od njegove smrti, a 2. januara 1840. godine Sveti Sava je proglašen za našeg školskog sveca, zbog neprocjenjivih zasluga za naše narodno prosvjećivanje, koje je u njegovoj ličnosti imalo svoga prvoučitelja.
Ovako veliki broj tekstova svjedoči da je Sveti Sava i svetosavlje bilo opsesivna tema crnogorske publicistike i periodike toga vremena. Najveći broj tekstova koji se odnosi na srednjovjekovne teme posvećen je upravo Svetom Savi. Svi tekstovi svjedoče o snažnoj razvijenosti kulta Svetog Save na prostoru današnje Crne Gore. U tekstovima je naročito istaknuta uloga Svetog Save kao prvog srpskog prosvetitelja i duhovnog oca naše istorije.
Ove godine proslavljamo i hiljadugodišnjicu mučeničke smrti Svetog Jovana Vladimira. On je prvi srpski vladar kome je ustanovljen svetački kult, a njegovo žitije, sačuvano u izvodu u Barskom rodoslovu, prvo je srpsko žitije. Njegov kult iz dinastičkih i državnih razloga nije u punoj mjeri njegovan u periodu vladavine Nemanjića, ali se u kasnijem periodu razvio u punoj veličini o čemu svjedoče i brojni tekstovi u periodici, kao i brojna umjetnička djela (pjesme, drame, opere) nastala kao inspiracija na njegov svetiteljski lik.
(Nastaviće se)
piše: mr Vasilj Jovović
Komentari
Komentari se objavljuju sa zadrškom.
Zabranjen je govor mržnje, psovanje, vrijedjanje i klevetanje. Nedozvoljen sadržaj neće biti objavljen.
Prijavite neprikladan komentar našem
MODERATORU.
Ukoliko smatrate da se u ovom članku krši Kodeks novinara, prijavite našem
Ombudsmanu.