Priredio: Miladin VELjKOVIĆ
Oštrina sukoba oko osude nadbiskupa Stepinca tek se nazirala iz navedenih diplomatskih izvještaja i komentara. Činilo se da su Amerikanci najviše izgubili glavu. Mnogi članovi Kongresa i funkcioneri Demokratske stranke, koja je uživala podršku najvećeg dijela katoličkog izbornog tijela, zahtijevali su oštru intervenciju protiv Jugoslavije. Nekoliko primjera, između više stotina, najbolja su ilustracija takvih raspoloženja. Još prije nego što je presuda izrečena, član Predstavničkog doma, Čarsl Robinson, uputio je državnom sekretaru, u ime svojih birača, pismo u kome je zahtijevao da se zbog „nehumanog postupka prema nadbiskupu Stepincu prekinu diplomatski odnosi sa Jugoslavijom”. Kongresmen iz Mičigena uputio je državnom sekretaru oštro sročeno pismo u kome je suđenje u Zagrebu nazvao „kengurskim”. Za njega je ono predstavljalo izrugivanje pravdi i nepravdu, kao i naprijed smišljeni pokušaj da se iskorijeni hrišćanstvo u toj zemlji. Suđenje je uporedio sa pokušajem nacista da iskorijene Jevreje i katolike u Njemačkoj. Zahtijevao je da vlada SAD preduzme potrebne mjere da se Stepinac pusti iz zatvora; sa svoje strane, naglasio je da će ubuduće glasati protiv svakog vida pomoći Jugoslaviji. Predsjednik Nacionalnog komiteta Demokratske stranke, Robert Hanegan, obavijestio je sekretara predsjednika Trumana da su članovi predsjedništva udruženja Katoličkih ratnih veterana tražili da budu primljeni u Bijelu kuću sa namjerom da iznesu svoje mišljenje o slučaju Stepinac. Prigovarali su zbog držanja administracije, a neki su prijetili da će iskoristiti predizbornu kampanju da djeluju protiv nje. Hanegan im je savjetovao da se uzdrže do izbora i potom traže prijem u Bijeloj kući, kako bi iznijeli svoja gledišta predsjedniku Trumanu. Slanje pisama i posjete Bijeloj kući, postaće normalna pojava tih dana i kasnije.
Titovo držanje naspram ovih i sličnih napada i osuda, bilo je nepomirljivo. U govoru održanom u Zagrebu, 31. oktobra 1946. godine, osvrnuo se na njih. Izjavio je da su jugoslovensku vladu optuživali u svijetu da je progonila vjeru i Crkvu. „To nije istina; mi ne možemo dozvoliti da razni ljudi služe interesima drugih nekažnjeno”. Potom se osvrnuo na slučaj nadbiskupa Stepinca, rekavši da narod nije o tome mnogo znao. Kad je biskup Herli došao kod njega na razgovor, rekao mu je da nadbiskupa izvedu iz zemlje, a ako to Vatikan ne bude učinio, uhapsiće ga. Četiri mjeseca je prošlo od tog razgovora, a u Vatikanu nijesu donijeli nikakvu odluku. Vlada je željela da sveštenstvo obavlja svoje poslove, a ne da služi interesima tuđina. Zaključio je tvrdnjom da se Jugoslavija nije plašila kampanje u svijetu. Iz usta najistaknutijeg jugoslovenskog vođe izašao je otvoreni izazov Zapadu, potvrda odlučnog držanja prema Katoličkoj crkvi i nepopustljivosti prema Vatikanu. Vođa italijanskih komunista, Palmiro Toljati, koji se početkom novembra nalazio u posjeti Jugoslaviji, podržao je odluku jugoslovenskog režima da izvede Stepinca pred sud. U izjavi dopisniku rimske „Unite” 6. novembra 1946. godine, Toljati je rekao da je pitao hrvatske komuniste o odjeku suđenja i presude u narodu. Oni su mu odgovorili da je suđenje pojačalo „autoritet režima” i da je Titova izjava od 31. oktobra ostavila snažan utisak u javnosti. Po Toljatijevom mišljenju, u Vatikanu nijesu ozbiljno shvatili Titovu ponudu da se Stepinac povuče, pa su stoga snosili odgovornost za otvaranje procesa. U Vatikanu su se nadali da će time oslabiti režim, a dogodilo se suprotno, zaključio je Toljati. Takvo mišljenje nijesu dijelili ostali, uključujući odgovorne u Službi bezbjednosti. To je bila komunistička poruka solidarnosti sa režimom u Jugoslaviji. Iz sačuvanih bilježaka o radu najužeg komunističkog rukovodstva, saznaje se da se početkom januara 1947. godine razgovaralo o suđenju Stepincu i njegovim posledicama, dobrim i rđavim. Tom prilikom Bakarić je izjavio da nije bio potpuno zadovoljan držanjem organa bezbjednosti. „Bilo je nerazumijevanja toga procesa sa naše strane (kod Ozne na terenu), tako da je Kaptol (zagrebački) dobio utisak da popuštamo”. To je bilo priznanje da je suđenje proizvelo suprotan efekat od očekivanog. Njegove potonje riječi potvrdile su namjeru, i potrebu, još oštrijeg stava prema Crkvi. Zaključio je riječima: „Treba udariti na centar i Herlija. Pocijepati biskupe”. Režim nije namjeravao da pravi ustupke.
(NASTAVIĆE SE)
Komentari
Komentari se objavljuju sa zadrškom.
Zabranjen je govor mržnje, psovanje, vrijedjanje i klevetanje. Nedozvoljen sadržaj neće biti objavljen.
Prijavite neprikladan komentar našem
MODERATORU.
Ukoliko smatrate da se u ovom članku krši Kodeks novinara, prijavite našem
Ombudsmanu.