Priredio:MILADIN VELjKOVIĆ
Poslije upada snaga Varšavskog ugovora u Čehoslovačku u jesen 1968. godine donijet je po ubrzanom postupku novi zakon o narodnoj odbrani. Time je trajno otvoreno pitanje suverene nadležnosti komandovanja i upotrebe oružanih snaga u SFRJ, ako ne za života Tita, ono svakako poslije njegove smrti.
Procjena značaja studentskih demonstracija 1968. nije bila jedinstvena unutar ondašnjeg vojnog vrha. Tačnije, bila je drastično polarizovana. Tada je otvoreno pitanje da li jedna socijalistička armija uopšte smije da interveniše u unutrašnje političke prilike. Titov stav je bio da se Armija koncentriše na praćenje granica i da ne preduzima nijedan korak bez njegovog izričitog odobrenja.
Admiral Mate Jerković ostavio je više dokumenata koji osvjetljavaju reagovanje i podijeljenost vojnog vrha u prvim danima krize. Ta podjela bila je, pored ostalog, inicirana oštrom diskusijom pomoćnika saveznog sekretara za mornaricu Jerkovića i komandanta vazduhoplovstva Viktora Bubnja. Bubanj je, kao i general Vlado Bajić, tražio da se, ako treba, studenti rastjeraju silom oružja. Jerković je zastupao tezu da su studenti uvijek bili i ostali najrevolucionarniji dio našeg naroda i da bi bila učinjena najveća greška ako bi se upotrijebila JNA za rješavanje problema demonstracija.
No, događaji na Kosovu i u Makedoniji (1968) sa demonstracijama i elementima pobune Albanaca, kao i eskalacija Maspoka u Hrvatskoj brzo su uvjerili i one ubijeđene „liberale” među generalima da vojska u pojedinim situacijama mora djelovati kada su ugroženi red i mir, odnosno jedinstvo zemlje. Ovo je bila i Titova linija.
U vrijeme šezdesetih, našlo se onih koji su promovisali druge ideje, ideje republičkog osamostaljivanja pa i potpunog odvajanja od Jugoslavije poslije Tita. Kulminacija ovog trenda desiće se za vrijeme Maspoka u Hrvatskoj kada je jedan poslanik, tada aktivni general, Janko Bobetko u Saboru Hrvatske podnio nacrt zakona o hrvatskoj vojsci. Pojedini analitičari na Zapadu su ovaj zahtjev za vojskom, iza kojeg su pominjali Rukavinu i Bobetka, vidjeli kao povod da Tito odlučno reaguje i slomi Hrvatsko proljeće videći ga kao prijetnju jedinstvu zemlje.
Teško je oteti se utisku da je jaka šovinistička propaganda u Hrvatskoj o „srpskoj dominaciji”, posebno od 1969. do 1970, ipak dala rezultate. Pravi cilj ove propagande bilo je razbijanje jedinstva JNA pravljenjem pukotina u „partizanskom jugoslovenstvu” (ovo primjećuju i zapadni analitičari onog vremena). Cilj je bio da se razbije sila od koje je svaki separatizam zazirao.
Dr Vladimir Bakarić i tadašnje hrvatsko rukovodstvo pokušali su da za svoju politiku pridobiju veći broj istaknutih generala iz Hrvatske, od onog koji ih je do tada javno ili tajno podržavao. S tim ciljem organizovali su nekoliko sastanaka sa njima. Posebno je bio značajan sastanak aktiva SK u DSNO, 9. decembra 1969, uz prisustvo generala i visokih oficira porijeklom iz Hrvatske i najistaknutijih predstavnika hrvatskog rukovodstva. Mada su u svojoj politici naišli na različite vrste neodobravanja, to im nije smetalo da poslije povratka, na terenu, u toku pripreme 10 sjednice SKH, manipulišu „činjenicom” da imaju podršku generala iz Hrvatske. Procjenjujući da bi se nova politika mogla suočiti sa još većim otporom generala iz Hrvatske, Bakarić ponovo odlazi u Beograd i izlaže svoje stavove 20. februara 1970, ali i tada se suočava sa kritikama i otporom. Posebno su se isticali generali Viktor Bubanj, Ante Banina, Gojko Nikoliš, admiral Mate Jerković i drugi.
Zanimljivo je u vezi sa Maspokom, kada se prate službeni zapisnici, magnetogrami i stenogrami, da je prije i poslije 10. sjednice CK SKH većina najvišeg armijskog sastava lojalno podržavala saradnju sa organima SKH i rukovodstvom, držeći se instrukcija generala Ljubičića. Tako je u prvi mah i komanda 5 armijske oblasti (general Đoko Jovanić) zauzela to stanovište. Tek su se rijetki generali usprotivili. Kada je u ovu komandu sa Brionskog sastanka (16. marta 1971) stigla Kardeljeva negativna ocjena ove sjednice „da ne može jedno rukovodstvo sebe određivati kao mjerilo progresivnosti, određivati šta je najveća opasnost za SKJ i politiku SKJ dakle ono što je prerogativ CK SKJ”, te kritika načina na koji se proganjaju ljudi drugačijih pogleda, došlo je do kratkog kolebanja, ali i afere u samom SSNO, jer ovo navodno nije trebalo slati „dolje”. Nadalje, sve do jula 1971. godine rukovodstvo V armijske oblasti (načelnik Štaba Janko Bobetko) davalo je javnu podršku hrvatskim liderima. U izvještaju sa sjednice konferencije organizacije SK V armije, 28. aprila 1971, nema ni reda da je pomenuto pisanje hrvatske štampe, ali je u Političku upravu upućen onaj dio diskusija u kojima su kritikovani beogradski i novosadski mediji koji po sudu diskutanata pišu jednostrano o stanju u Hrvatskoj.
(NASTAVIĆE SE)