Piše: dr Ilija Kračković
Onomad me nazvao Pobro, živi u susjednom selu pa povremeno navrati u grad. Kaže mi dođi tu i tu, imam nešto za tebe. Teško živi, niko mu ne radi u porodici, praktično preživljava. Uvijek se radujem susretu s njim. On je jako pošten, originalan, ja bih dodao još i naivan. Mislim da je opozicija i ako se nikada nije izjašnjavao. Našli smo se na dogovorenom mjestu, kako si? uobičajeno pitanje a odgovor uvijek isti, da je dobro i da mu ništa ne hvali. Ne žali se i ako mu sve hvali. Znam ga dobro, karakter je to, međutim!
Posle uobičajenih pozdravnih riječi Pobro prozbori „ Znaš Iko što sam te zvao“?, ne znam kažem, reci? Vala sam sanjao grdan san, pa sam želio da ti ga ispričam da ga zajednički tumačimo.
Pričaj rekoh i on započe "predizborna kampanja u punom jeku, još samo nekoliko dana do izbora, a ja određen za člana biračkog odbora u ime moje stranke Obraz Sloboda i Demokratija. Na vlasti stranka Poštena Crna Gora”.
Nema toga u Crnoj Gori prozborih, odnosno nema stranaka sa takvim imenima. Nema složi se Pobro, ali Iko to je u snu. Pričaj dalje rekoh. I Pobro nastavi “bilbordi na svakom ćošku,na njima lideri partija. Na centralnom trgu lider Poštene Crne Gore, partije na vlasti, smješka se i maše rukom. Građani mu otpozdravljaju, pretežno starija generacija, a on zgodan kao u svoje vrijeme Enver Hodža, nekadašnji albanski lider iz posleratnog perioda. Na samo nekoliko koraka bilbord sa liderom moje partije. Mlad,energičan sa stisnutom pesnicom. Gledajući ga razmišljam, nastavi Pobro, niko nikom ne sliči kao on Mehmedu Šehuu, takođe jednom od albanskih političara iz vremena posle Drugog svjetskog rata koji je stradao u vatrenom obračunu sa Enver Hodžom. Desilo se to u albanskom parlamentu. Mehmed Šehu nazvao je Enver Hodžu lopovom i revizionistom i da je okrenuo leđa Rusiji. Došlo je do vatrenog obračuna u kome je Hodžino obezbjeđenje likvidiralo Šehua.
Osvanuo je izborni dan, cijelu noć nisam sklopio oka razmišljajući. Otvorili smo biračko mjesto. Na čelu Biračkog odbora moj komšija Vlasto, predstavnik vlasti. Već od samog otvaranja biračkog mjesta, stižu prijave za glasanje putem pisma. Vidim prijavljeno nekoliko njih koje dobro poznajem. I ne samo što ne mogu doći na biračko mjesto, nego mogu konju rep izvući. Međutim, predsjednik Biračkog odbora sve prihvata. Na kraju prijavljeno ukupno njih 29, zaista previše.
U neko doba predsjednik naredi da se ide u posjetu biračima koji će da glasaju putem pisma. Odredi mene u ime opozicije da pođem s njim da obavimo taj posao. Od kuće do kuće za jedno dva sata, obišli smo svih 29 birača koji su obavili svoju građansku dužnost. Pri povratku na biračko mjesto Vlasto mi predloži da svratimo u jednu napuštenu kuću njegovog prijatelja koja je uvijek bila zaključana. Ne znajući o čemu se radi ipak sam prihvatio predlog.
Ušli smo neopaženo unutra, a Vlasto za svaki slučaj za sobom zamandali vrata, očigledno plašeći se da ih neko ne prati. Sjeli smo za sto i Vlasto predloži da se otvore koverte i da se vidi ko je koga i kako glasao. Kaže da ga to mnogo interesuje. Nisam mogao da vjerujem. U početku sam se odupirao da to ne radimo, međutim u jednom trenutku je i kod mene proradila snažna znatiželja.
Otvorili smo svih 29 koverti i došli do saznanja da je njih 19 glasalo za opoziciju a 10 za vlast. A onda tek pravo iznenađenje, Pobro obrati mi se Vlasto, što misliš da mi prodaš jedno 10 glasova? Ja ću ti dobro platiti a neće znati niko. Smrknu mi se pred očima, sve sam očekivao al nešto ovako ne. Ipak se pribrah i priupitah Vlasta, kako to misli da mu prodam? Lijepo nastavi on, glasačke listiće na kojima je glas za opoziciju ćemo obnevažiti, a ja ću ti dobro platiti , još jednom napomenu Vlasto. Preznojih se u trenutku, što da činim? I odmah mi pade na um jedan zajam, koji sam uzeo od komšije prošle godine a još ga nisam vratio. Otac se razbolio, niotkud dinara, pa sam se zadužio. Otkada je prošao rok za vraćanje, izbjegavam susret sa njim,prosto me sramota. Eto sada prilike da to vratim, razmišljam. U razmišljanju Vlasto ponovi ponudu i predloži za svaki glas 50 eura. Malo je rekoh, za svaki glas 100 eura predložih. Neka ti bude, prihvati Vlasto i izvadi iz džepa deset zelembaća. I ako me bi sramota, poradovah im se jer odavno nisam stavio u džep toliki novac. Ipak ne zaboravih da priupitam Vlasta ko je dao novac? Tomo Jokašev odgovori Vlasto. Hm, Tomo razmišljam, seoski tajkun i skorovečernjik. Na brzinu smo obnevažili deset listića zaokružujući još poneki redni broj a neke smo i iskrižali. Vratili smo se na biralište, koverte stavili u glasačku kutiju i nastavili sa radom. Jedva sam čekao završetak glasanja i prebrojavanje glasova. Neće valjda „presuditi“ onih deset glasova,razmišljao sam. Pristupili smo prebrojavanju glasova, Vlasto uzima sa stola listiće i čita. Kada god bi naišao na nevažeći ja prosto zadrhtim, da kod ostalih članova odbora ne izazove sumnju. Prebrojismo glasove, za moju nesreću pobijedi vlast za tačno deset glasova. Još jednom sam se dobro oznojio. Došao sam kući ni živ ni mrtav, a potom još jedno preznojavanje kada preko televizije saznah konačni ishod glasanja. Pobijedila Poštena Crna Gora. Te noći nisam oka sklopio i ne samo te noći već i narednih nekoliko dana, osjećao sam se vrlo loše, grizla me savjest. Prosto sam počeo da uvišem. Primjetila to žena pa me upita. Šta je to sa mnom. U početku sam odbijao, na kraju odlučim da joj sve priznam. Kako je čula,briznula je u plač, kuku njoj crnoj kukavici, đe osramotih i žive i mrtve. Šta ću sutra kada selo sazna. Ja ćutim, ne pričam ništa, a ko te potplati, priupita žena? Ko? Tomo Jokašev a ko bi drugi, odgovorih. Kakvi crni Tomo nastavi žena. Zar te nije sramota da ti Pobro Miletin, Milete Petkova, a Petka Simova učiniš nešto tako. Znaš Pobro da je tvoj prađed Petko na Obilića poljani na Cetinje častio crnogorske regrute u čast pobjede onih naših plemenika koji prebaciše kamena sa ramena, preskočiše i natpjevaše sve crnogorske regrute. Petko se bješe zadesio nekim poslom na Cetinje, pa kad je čuo za ovo, odmah je naručio sto oka crmničkoga vina da se popije u tu čast. A danas si doživio da te kupuje Tomo Jokašev koji do juče nije imao ništa. Ja i dalje ćutim, na kraju pitam šta da radim jer ovako ne mogu dalje. Žena predloži da pođem kod vladike i da tražim oprost. Prihvatih i pravac kod vladike. Kojim dobrom upita on. Časni oče, došao sam da se ispovijedim i da tražim oprost jer sam grešan. Pričaj. Ja mu ispričam tanko i potanko ali ipak odmah ne saopštim pravu istinu već mu kažem da sam kupovao glasove za opoziciju. Vladika se samo nasmješi i reče sve ti je oprošteno, pa nastavi sa stihom velikog pjesnika „Al tirjanstvu stati nogom za vrat, dovesti ga k poznaniju prava, to je ljudska dužnost najsvetija“.
Ali, časni oče, ja sam kupovao glasove za vlast, napomenuh. Odjednom do tada blaženo čelo vladičino se namršti, usne zadrhtaše a dva oka zasijaše ka u gorskog vuka i prosikta; goni se u materinu došao si da se sprdaš sa mnom. Od straha se probudih sav znojav a žena koja ležaše pored mene tiho prošaputa, anđeli s tobom nešto si grdno sanjao. Jesam rekoh sanjao sam izbore rekoh. A ko pobjedi priupita? Ko? Poštena Crna Gora jedva izgovorih. I treba tiho prošaputa ona i okrenu se na stranu.