Piše: Nikolina Đurović
Svrha mukotrpnog rada jeste slava slasna! Svoj umor ona vida slasnim slavama. Jer, ona je medijska dama, sva od navodnoga rada! Njena tuga je medijska pauza duga
Kad izviri tepsija zlatna, iza crnih gora, i prospe svoga zlatnog sjaja, na dno sivih mora, tad glasonaša je i objavljuje ona da izmiče vrijeme počinku i da vrijeme je učinku. Tad oglašava ona da izmiče ti san, jer svanuo je dan. A svaki novi dan, za radinost je dan. A svaki novi dan, pregalaštvom osunčan, od Sunca je dan. I svaki živi svoj radni mu dan, i svaki sanja svoj pregalački san. I svaki ima svoj učinak, dok ne dođe san, taj vječni počinak. Kad nazre se tepsija zlatna, iza crnih gora, ova naša zna da zraka sjajna za vrtlarstvo je dana. Ova naša zna da ravnica ravna, zrakom osunčana, za garden jeste dana! Tad razgleda ona ravnicu, te priprema kosačicu. Tad zaore ona ravnicu, te uzima sadnicu. Rigoluje ona zemljicu, da bolje primi sadnicu. Na redu je freziranje, crvenice friziranje. Isfrizira crvenicu, te priprema sijačicu, crvenica prepečenica, na redu je sjetvica. Meće ona sadnicu, u pečenu crvenicu. Sadnica premlada, sezona je sadna, žetva biće bajna! Danas mećeš sadnicu, onda čekaš žetvicu. Sadnica u zemljici, te se nadaš žetvici! Kad proviri tepsija zlatna, i prospe svoga zlatnog sjaja, ova naša zna da izmiče vrijeme sjetvi i da vrijeme je žetvi. U kombajnu žitarice, pšenice, ječmenice... Žanje ona tikvice, repice, voćkice... Pune ploda ručice, košarice, magazice... Ova berba bješe baš od srebra! Kad umine tepsija zlatna, iza crnih gora, ova naša zna da od mučnog rada ne želi da strada. Njeno freziranje za cilj ima uživanje, njene sadnice nadošle pogačice, njene voćkice slasne kolačiće. Svrha mukotrpnog rada jeste slasnost slasna! Svoj umor ona vida slasnim slastima. Jer, ona je manuelna dama, sva od fizičkog rada! Njena tuga je svaki dan bez pluga. Njena sreća je plodova puna vreća! Laboratores.
Kad iziđe tepsija zlatna, iza crnih gora, ova naša zna da zraka sjajna baš njoj je dana. Ova naša zna da dama, zrakom osunčana, biće prva dama grada! Tad priprema ona odijelce, glanca ona potpetice, za današnje sjednice. Maže ona trepavice, usne jagodice. Boje meda kosice, uvija u loknice. Agendica kaže, velike su rabotice. Tad čeka mačku mečka, ima i svog dečka! Za jutrenje dva sastanka, bez prestanka. Onda slijedi snimanje, pokazivanje. Pauza za objed, odbor pred, odborčenje, do predvečerje. Zatim slijedi koktel, fino a notte. Kad izmili tepsija zlatna, i prospe svoga zlatnog sjaja, ova naša zna da djeca su sa bakom, spavaju sa bakom, ne ljuti se deka. Da tata je na sastanku, raduje se ostanku! Kad zađe tepsija zlatna, iza crnih gora, ova naša zna da ovaj dan bješe intenzivan! Da ovaj bješe od radinosti dan. Na mediju prvom ona, na mediju trećem ona. Na naslovnoj samo ona, sa odbora i sa zbora. Spektakl je samo ona, da ne padne sa trona! Jer, samo od medija, radni je dan, medijskom pokrivalicom, najslađi je san. Svrha mukotrpnog rada jeste slava slasna! Svoj umor ona vida slasnim slavama. Jer, ona je medijska dama, sva od navodnoga rada! Njena tuga je medijska pauza duga. Njena sreća je priznanja puna vreća! Bellatores.
Kad pomoli se tepsija zlatna, iza crnih gora, ova naša zna da zraka sjajna Bogom je dana. Ova naša zna da zraka sjajna, Bogom dana, bit je svakog dana. Tad s osmjehom ona dočekuje zoru, ma neka i pravi boru! Tad gleda ona u zrake, ne zatvara kapke. Jer ova naša zna da svanuo je još jedan dan, Suncem obasjan. Kad obasja tepsija zlatna, i prospe svoga zlatnog sjaja, ova naša zna da bit dana je sjetva, pa kad dođe žetva! Tad odlazi ona u šumu, godi joj tako umu. Tad gleda ona u Sunce, miluje joj lice. Tad ukrsti ona ruke, za sve mučne muke. Tad čita ona molitvu, za vascijelu planetu. Tad želi ona dobra, u nježnom pijetetu, svakom djetetu. Tad kreira ona svoju, svaku sjutrašnjicu. Tad izmoli ona i za oračicu, državnicu. Jer, ona želi mira vascijelome svijetu. Kad utihne tepsija zlatna, iza crnih gora, ova naša zna šta svrha dana je prava. Duša puna Sunca, misao najsjajna, sjutrašnjica bajna. Svrha mukotrpnog rada jeste slasnost sna! Svoj umor ona vida slatkim snovima. Jer, ona je šumska dama, sva od duhovnoga rada! Njena tuga je čamotinja duga. Njena sreća je mira puna vreća! Oratores.
Kad zamre tepsija zlatna iza crnih gora, i kad dođe san, taj vječni počinak, otkrije taj vječni san sviju svaki radni dan. Tad okupi On oračicu, državnicu, moliteljicu. Tad izabira On najbolju djelatnicu. Tad kruniše on pravu posvećenicu. Izbor pada na nju, prosvjećenu moliteljicu. Na nju izbor pada, jer, u elitu spada. Elita je svaka manjina, pa je stoga i izabrana! Jer, društvena je poslenica i pokazivačica puta. Jer, ona Ono pretvara u ovo. Jer, njeno molitveno pregalaštvo najveće je stvaralaštvo. Nit laboratores, nit bellatores, Njegov izbor bješe oratores. Jer... Sve je samo simbol što ti oko vidi, sve što dušu tvoju vedri i mrači. Simbol je i zemlja, i nebo visoko, a suština ono što on sobom znači. (Vojislav Ilić)
(Autorka je profesorica i književnica)