PIŠE: Novo Vujošević
Pleme u Crnoj Gori je doživjelo svoj puni izraz i kao socijalna i kao politička, pa i srodnička grupa. Naravno, Dvornikovićevom oku neće izmaći ni činjenica da je u Crnoj Gori postojao različiti nivo organizovanosti plemena i kao društvene i kao političke grupe (organizacije). Dok su, na primjer, Kuči bili besprekorno organizovani kao plemenska zajednica, u Staroj Crnoj Gori, to nije bio slučaj. Ondje gdje je država prije umiješala svoje „prste”, tu je i pleme brže gubilo svoje funkcije. Politički i ekonomski organizovanije pleme je bilo jako otporno na državu, na državni autoritet.
U plemenu koje je skladno funkcionisalo kao političko i društveno-srodnička organizacija, postojao je visok nivo identifikacije plemenika sa plemenom. Ovo naročito važi kad je u pitanju rodonačelnik plemena. Svakom iole ozbiljnijem razgovoru, plemenik će se pozvati na rodonačelnika i poznatog glavara svoga plemena. On im je, naravno, uzor, ali i kontrolor ponašanja. Iako odavno počiva na onom svijetu, on „vidi” kako mu se živi naslednici ponašaju i da li kaljaju njegov obraz. Možda Dvorniković pretjeruje kad kaže: „Pojedinac je vredeo samo kao pripadnik svoga plemena i bratstva”. Postojalo je, naravno, i plemenika čija je vrijednost i prestiž nadmašivala plemenske i bratstveničke okvire. No, ne može se posve poreći činjenica da je plemenik poštovao plemenske norme i da se prvenstveno ostvarivao u okviru plemena. Ako mu pleme nije davalo „vizu” „dobrog” i „plemenitog”, teško da se mogao dokazivati i van plemenskih okvira. Poštujući plemenske norme, naročito na planu bezbjednosti, odnosno spremnost da se agresor odbije i kazni, plemenik ostvaruje jedno od vrhunskih plemenskih vrijednosti i plemenskih funkcija.
Osim pozitivnih crta, koje je pleme urezivalo u karakter svojih plemenika, postojale su i one sa negativnim (lošim) prizvukom. To je, prije svega, plemenski egoizam, samovolja, netrpeljivost, zavidnost, nadgornjavanje, pretjerana osjetljivost i sl.
Petar I i plemenska
samovolja
Moram priznati da me Vladimir Dvorniković zadivio analizom poslanica Petra I koje je izdao Dušan Vuksan prije objavljivanja ove knjige. S pravom se ovdje konstatuje da je svaka poslanica jedan sociološki i psihološki dokumenat. „Ima gotovo nešto tragično, uistinu nešto svetačko i mučeničko u svom ispravljanju plemenske krive Drine, kojoj se do smrti, katkad i do očaja, zamarao ovaj jedinstveni mirotvorac među ljutim plemenima”.
Precizno i promišljeno, autor nastavlja svoju procjenu, svoju analizu o Petru I i njegovoj ulozi među plemenima, odnosno u plemenskoj Crnoj Gori. „Vladika kao duhovni autoritet, vođ, vaspitač i sudija, ponajčešće govori o manama, o neslozi, neposlušnosti, međusobnom krvljenju plemena, bratstvima i pojedinca, jednom više u vladalačkom, a drugi put u duhovničkom, propovedničkom tonu. U jednoj poslanici „Crnogorcima i Brđanima”, posle mnogih pobeda nad Turcima, vladika i sam priznaje svojim nedisciplinovanim podanicima: „Ova pobjeda je vaše ime u svijet proslavila i učinila da svi evropejski narodi za vas znaju i da ve počitju za narod slavni, narod pošteni, hrabri i uzdani koji, svoju slobodu poznaje i svojijem oružjem brani – ali mu to ne smeta da drugom rukom uzme što je prvom dao i ocrta ‘pravu sliku’ kaki smo na domu, sve pustu samovolju i neobuzdanu divljinu strasti: ‘No, budući vam milije zlo, nego dobro, ne mogaste proviteljstvo među sobom trpjeti, želeći da se opet na obična vaša zla i samovoljna djela povratite i da jedan drugome krv pijete. Ne bi vam ugodno, da vi ljudi od svijeta počituju dobrim i poštenim narodom... Nego vam je draže i milije da se nazivate zlim, bezakonim i samovoljnim narodom i da s time pristupišta nigdje nemate i da ve ćeraju kako hajduke i razbojnike. Vi ste od svakog cara i kralja voljni i slobodni, da vi nimalo ne zapovijeda, no nijeste jedan od drugoga, vi slobodu svoju ne poznajete i poznati je ne hoćete”.
Zaklinje plemena
da ne čine ono
što čine
Petar I nije imao državnu snagu, državnu moć, da bi plemena primorao na poslušnost. Njegova „država” je u stvari, bila labavi savez borba završi i izvojevje pobjeda, stvari se vraćaju na staro, na razjedinjenost i neslogu. U nedostatku centralističke moći države, njemu je jedino preostajalo da moli, preklinje i zaklinje plemena da ne čine ono što čine. Ove riječi se susrijeću gotovo u svakoj poslanici „Strašnim imenom Božjem zaklinjem vas. Ako li poslušati nećete, postaviću na vas žestoko prokletstvo”. Ove riječi su često bile plodotvorne, ali ne i dovoljne. Djelotvornost u ovakvoj situaciji imala je sami karakter, same ličnost Petra I. Njegova ličnost, kaže V. Dvorniković, imala je ogromnu moralnu snagu. Narod ga shvatio i prihvatio kao sveca, kao duhovnika i kao vladiku koji ima direktni doticaj sa Bogom. To je Dvornikovića i navelo na zaključak da karakter ima jako dejstvo na individualno ponašanje i djelovanje, ali, takođe, i na kolektivni (plemenski) život. Ne treba zaboraviti da i kolektiv, naročito primarne društvene grupe, pleme, bratstvo i porodica, vrše snažan pritisak na oblikovanje ljudskog karaktera.
Nastaviće se