PRIREDIO: MILADIN VELjKOVIĆ
Naš poznati publicista i popularizator nauke, Vojislav-Budo Gledić, do sada je objavio preko pedeset samostalnih naslova, u kojima je opisao život i stvaralaštvo najvećih domaćih i stranih naučnih umova. Neke od tih knjiga, sa njegovim uvijek ljubaznim odobrenjem, feljtonizirali smo na ovom mjestu, a Gledić je naročito postao poznat po ediciji „Velikani srpske nauke”, koju su u osam knjiga objavile ugledne izdavačke kuće „Štampar Makarije” iz Beograda i podgorički „Oktoih”.
Trenutno za štampu priprema knjigu o velikanima antičke nauke, iz čijeg rukopisa nam je ustupio odlomak, koji čini sadržaj ovog feljtona. Bio je, podsjetimo, profesor matematike i drugih predmeta u cetinjskoj Gimnaziji i tamošnjoj tehničkoj školi. Gledić je član Udruženja književnika Crne Gore i Saveza novinara Srbije i Crne Gore.
Poslije velikog osvajačkog pohoda Aleksandra Makedonskog (356-323. g. prije n.e), stari antički svijet je doživio temeljne promjene na svim područjima materijalnog i duhovnog života. Grčka kultura, nauka i filozofija su se proširile na veoma prostrano područje u Aziji i Egiptu. Otpočelo je prožimanje raznih civilizacijskih i kulturnih uticaja, ali je, ipak, dominantnu ulogu imala grčka kultura. Njena duhovna dostignuća su se u to doba, poznatom po imenu helenizam, brzo proširila po svim oblastima koje je osvojio Aleksandar Makedonski, a koje su nakon njegove smrti među sobom podijelile njegove vojskovođe (dijadosi). Posebno mjesto je dobio Egipat, i naročito njegova prestonica Aleksandrija, grad kojeg je 333. godine prije n.e. podigao Aleksandar na ušću Nila u Sredozemno more. U tom velikom kosmopolitskom gradu je podignuto mnogo veoma značajnih kulturnih ustanova među kojima je posebno mjesto zauzimao Muzeon. Bila je to prva stara visoka škola (univerzitet) i akademija nauka. Tu su živjeli i stvarali najpoznatiji svjetski naučnici antičkog vremena koji su ostvarili veliki broj izvanredno vrijednih rezultata na mnogim područjima nauke i umjetnosti. Tada su, zapravo, i nastale pojedinačne, posebne nauke koje su se izdvojile iz filozofije kao njenog dugovjekovnog sastavnog, neraskidivog dijela.
U početku su u Aleksandriju (kojom je vjekovima vladala dinastija Ptolomeja) dolazili naučnici i umjetnici iz Grčke, gdje su dobili klasično obrazovanje. Naročito treba izdvojiti mnogobrojne učenike iz Platonove Akademije i Aristotelovog Likeja. Oni su stekli veoma solidno obrazovanje i bili sposobni ne samo da ga prenose na mnogobrojne učenike, željne znanja, već i da ga dalje razvijaju na mnogim područjima. U Aleksandrijskom Muzeonu, toj najznačajnijoj antičkoj školi, vladali su veoma povoljni uslovi za život i rad mnogobrojnih naučnika i umjetnika. Bili su materijalno obezbijeđeni, imali državni patronat, pa su se mogli nesmetano posvetiti područjima koja su izabrali za svoj životni poziv. U Aleksandriji je postojala veoma dobro opremljena astronomska opservatorija na kojoj su vršena stalna i sistematska posmatranja nebeskih pojava i kretanja nebeskih tijela. Bilo je, takođe, dosta uređenih kabineta, posebnih prostorija za biološka i medicinska istraživanja (sale za seciranje), tako da su se tu počeli vršiti i prvi eksperimenti izuzetno značajni za razvoj pojedinih prirodnih nauka.
Od Platonovih učenika, akademičara, ovdje izdvajamo samo Heraklida sa Ponta (živio u IV vijeku prije n.e.) i Eudoksa sa Knida (oko 408–355. g. prije n.e.), koji su dali znatan doprinos tadašnjoj astronomiji. Heraklid je bio pod velikim uticajem pitagorejskog učenja, posebno onog što ga je iznosio Ekfant; ostao je poznat kao naučnik koji je načinio niz otkrića u astronomiji. Njega je interesovalo kako da riješi glavni Platonov naučni problem: „Koje hipoteze ravnomjernih i regulisanih kretanja treba formulisati tako da njihove posljedice ne protivrječe pojavama.“ Došao je na ideju da se Zemlja mora okretati oko svoje ose, da je takvo Zemljino prikazivanje mnogo prihvatljivije nego ranije po kome je Zemlja nepomična, a oko nje se okreće ogromna sfera zvijezda nekretnica. Istakao je da se planete Merkur i Venera okreću oko Sunca, da su te planete bliže centralnom kosmičkom tijelu od svih ostalih tijela koja se mogu vidjeti na zvjezdanom nebu. Zvijezde su, po Heraklidu, kosmička tijela slična Zemlji, dakle nemaju nikakvu natprirodnu prirodu. Zemlja je samo jedna velika lopta sa koje ljudi vrše posmatranja svih nebeskih pojava.
Eudoksa sa Knida je, prije svega, interesovalo kako nastaju retrogradna planetarna kretanja. Ako se planete u stvarnosti okreću ravnomjerno po krugu, kako to da mi takvo obrtanje vidimo u obliku manjih ili većih petlji, da se tijela kreću raznim brzinama, da imaju retrogradno pomjeranje, stacije i sl. Kako to objasniti? Eudoks je došao do ideje da takva kretanja predstavljaju složenu pojavu, ona su, zapravo, sačinjena od nekoliko pojedinačnih kružnih obrtanja. Kada se ta pojedinačna obrtanja međusobno povežu, spoje, zato što se odvijaju istovremeno, dobija se upravo ono pomjeranje koje se može zapaziti na nebeskoj sferi. Dakle, za Eudoksa je vidljivo planetarno kretanje rezultat povezivanja više jednostavnih kretanja, ali ne pojedinih tijela, nego sfera na kojima se ta tijela nalaze. Tako, na primjer, za objašnjenje kretanja Sunca i Mjeseca je dovoljno uzeti tri međusobno povezane sfere, za ostale planete – četiri sfere.
(NASTAVIĆE SE)