Piše: Budo Simonović
Kad je u jesen 1934. godine u Beogradu već uveliko pripremana ceremonija svečanog puštanja u saobraćaj novoizgrađenog mosta na Savi, najznačajnije ćuprije između Evrope i Zapadnog Balkana, na jednoj, i istoka, na drugoj strani, u Marselju je 9. oktobra, kako je neko kasnije rekao, odjeknuo taj prvi pucanj Drugog svjetskog rata i osujetio kralja Aleksandra Prvog Karađorđevića, da prvi pređe preko tog mosta.
Most je, ipak, dva mjeseca kasnije, 16. decembra, svečano pustio u saobraćaj kraljevski namjesnik, prnc Pavle Karađorđević, a čast da prva pređe preko mosta pripala je konjičkoj jedinici kraljeve garde. Njih sedam stotina, u besprekornom paradnom poretku, projahalo je preko mosta, što je, naravno, bila i svojevrsna, još jedna u nizu provjera njegove nosivosti, koja je potvrđena četiri dana ranije kada je desetak teških kamiona-cisterni gradske uprave, pod punim utovarom, više puta prokrstarilo preko mosta. Potom je preko mosta krenula i šarolika rijeka ljudi, a hroničari su zabilježili da je tog dana preko ovog mosta Savu prešlo najmanje 150.000 Beograđana i njihovih gostiju.
Most je, dakako, dobio ime kralja Aleksandra, ali nije ispunjena i jedna njegova predsmrtna želja.
Kralj Aleksandar je, naime, u namjeri da uljepša čudesnu građevinu koja je, spajajući dvije obale Save, u stvari spaja dva svijeta, a u duhu svojih ujediniteljskih, jugoslovenskih opredjeljenja, namjeravao da ga ukrasi i uljepša sa četiri monumentalne skulpture konjanika, po dvija na obje obale, koji bi stajali na 22 metra visokim pilonima.
U pomoć je, naravno, i ovog puta pozvao „svog“ vajara, velikog prijatelja Ivana Meštrovića, koji je, svakako u dogovoru sa kraljem, predložio da na desnoj obali stoje skulpture cara Dušana i kralja Tomislava, a na lijevoj kralja Tvrtka i kralja Petra Prvog Karađorđevića (neko je izračunao da bi visina tih spomenika u odnosu na rijeku bila oko 45 metara, koliko je, recimo, visoka i čuvena palata „Albanija“ u centru Beograda).
Pošto je kralj Aleksandar poginuo, poginula je i ta ideja, jer su drugi vajari i drugi ljudi od duha i umjetnosti procijenili da je to preskup i neodgovarajući ukras za ovakvu građevinu, a bilo je, po prilici, i onih kojima se nije dopadao ni „sastav“ velikana kojima se u Beogradu dižu takvi spomenici.
Most je, nažalost, služio samo šest i po godina, a onda ga je, kao i cio svijet, stiglo prokletstvo Drugog svjetskog rata – kao i ljudi, kao i tolike druge znamenite tvorevine ljudske ruke i duha, podijelio je sudbinu koju je svima donijela najstrašnija ratna kataklizma u istoriji čovječanstva.
Pokušavajući da osujete napredovanje njemačke osvajačke armade i njen nesmetani ulazak u Beograd, mineri Jugoslovenske vojske su u noći između 11. i 12. aprila 1941. godine, digli most u vazduh. Učinili su to, nažalost, na brzu ruku, u panici i opštem rasulu i metežu, što je za posledicu imalo još jednu veliku tragediju o kojoj se veoma malo zna: most je srušen u trenutku kad je ispod njega prolazio brod „Tanasko Rajić“ koji je žurio ka Ostružnici. Na njemu je bilo 110 ljudi, od kojih je čelična grdosija mosta na dno Save, u smrt, odnijela njih 95!
Sjutra: NjEMCI PONOVO
PREBRODILI SAVU