Akademski slikar iz Podgorice Mirsad Đurđević predstavio se prvom samostalnom izložbom tokom dvogodišnjeg boravka u ateljeu u zgradi bivše „Jugooceanije”, samo mjesec dana pred zatvaranje „doma umjetnika” - Dukley Art Center Kotor. Vijest da je zgrada prodata i da će svi umjetnici iz „Jugooceanije” morati da isele do 29. avgusta, nije ga obradovala, šta više, motivisala ga je da priredi svoju postavku. Čine je 16 radova, šest akrila na platnu nastalih u njegovom ateljeu, a ostalo su ulja, akrilici na platnu i dva crteža, nastali od 2011. do 2013. godine.
– Kada se sam potrudim i napravim izložbu, koja mi je posebno važna, osjećam se svjetskim slikarom, kao što sam izlagao i u Parizu. Nije stvar u tome što ćemo izgubiti prostor, nego što ćemo kao umjetnici biti uskraćeni za to malo poštovanja, koje smo imali ovdje. Ovo je najozbiljniji izložbeni prostor u Kotoru, a i šire. Mnogo je kolega, gostiju, posjetilaca prošlo mojim ateljeom tokom „Dana otvorenih vrata”, imao sam prilike da poslije 30 godina ugostim i koleginicu iz mojih studentskih dana, Natašu Rađenović, koja živi i radi u inostranstvu, rekao je Mirsad za „Dan”. Rođen je u Kosovskoj Mitrovici, zavtršio je FLU u Prištini, a onda je prešao da živi u Crnu Goru. Atelje u „Jugooceaniji” je dobio preko Udruženja likovnih umjetnika Crne Gore. U njemu je nastalo mnogo novih slika, a iskustvo stečeno tokom boravka u ovoj ustanovi kulture Đurđević smatra dragocjenim, to je „kvalitet više zato što se ovdje susreću umjetnici iz svih krajeva svijeta, a izložbe su uvijek jako dobre”. Izgrađivao je neki svoj umjetnički izraz, bio je u prelijepom ambijentu Kotora, imao je dobar prostor, koji je koristio besplatno. Svojim radom je spojio tri grada – Kotor, Budvu i Podgoricu.
-Običan sam čovjek sa svim manama i vrlinama, zadovoljan sam ako sam za društvo prihvatljiv i ako mi neko kaže da sam talentovan, jako sam srećan. Hvala gospodinu Maratu Geljmanu i svima onima koji su imali tu zajedničku ideju da naprave ovaj dom umjetnosti u Jugooceaniji, koji mi je u nekim stvarima bio čak bolji nego „Cite des Artes” u Parizu, zato što smo ovdje imali besplatni atelje za rad, mogli smo da radimo i da prespavamo kada je trebalo. Imali smo ovaj izložbeni prostor koji je najbolji prostor. Najvažnije to što smo mi kao umjetnici iz Crne Gore i naš rad na ovaj način ispoštovani, rekao je Mirsad Đurđević obraćajući se posjeticima i objasnio zašto slika na ovaj način. Odgovarajući na komentar Petra Ćukovića, istričara umjetnosti, on se složio da je sve vezano za tradiciju, jer smo mi neodvojivi njen dio. Objasnio je kakoi je tokom svog projekta 2005. godine sa radovima apstraktne umjetnosti prihvatio i figure koje su se „neočekivano” tu pojavile i taj projekat nazvao „Total” kao „totalno slikarstvo”, slično „pop-artu”. Mladim umjetnicima sugeriše da rade onako kako ih duh vodi. Studentima preporučuje da koriste akrilne boje, zato što će njihovim korišćenjem naučiti da brzo misle i da brzo izraze svoje emocije.
- Kad gledam Mirsadove radove s radošću pomišljam kako me oni potsjećaju na orijentalne tepihe i to je potpuno izvrsno, divno, što možemo da sagledamo tu vrstu kulture, očaravajućeg osjećanja za ljepotu prizora, boja, mnogih kombinacija, elemenata, neku vrstu „ornamentalizacije prizora”. Pritom, životnu vedrinu koje ove slike prikazuju ja povezujem sa njegovim karakterom – on jeste vedar i dobar čovjek, istakao je istoričar umjetnosti Petar Ćuković na otvaranju izložbe.
M.D.Popović


Umjesto slikara – konobari

Marat Geljman, direktor „Art Centra Duklja” je za naš list potvrdio da je „Dukley Art Centar” prodat turskom investitoru (iza koga stoje ljudi iz Kotora), te da će ovaj prostor biti prenamijenjen za ugostiteljstvo i hotelijerstvo.
– Vodimo pregovore i nadam se da će do kraja ljeta da se stvori neka nova varijanta, ali ovako univerzalno i multifunkcionalno mjesto ne možemo naći. Razmatramo mogućnosti i sa Turističkom organizacijom u Budvi, a u Kotoru je u opticaju bivša kasarna „Kod vojske” u mjestu Glavati. Imaćemo tamo tri odvojena prostora - posebno za ateljea, posebno za galeriju i izložbe, kao i za likovnu školu, rekao nem je Geljman i dodao da je ovo situacija koja se ponavlja tokom cijelog 20. vijeka. U zapušteno zdanje ulaze umjetnici, ono oživljava, postaje poznato, a poslije toga dolaze komercijalni ljudi, „biznismeni”, a umjetnici traže novo zdanje. Naveo je primjer rejona Soho u Njujorku, deset godina je to bilo glavno mjesto za umjetnike, dok ga nisu kupili, a umjetnici prešli u „Čelzi”, a kroz deset godina isto se desilo i sa Čelzijem. Isto tako u Berlinu, u Moskvi - „Vin-Zavod” (bivša vinarija), Rječna stanica u Permu, upoređuje Geljman.