Djelo koje i nakon 170 godina zrači jednakom snagom, kome je njegov tvorac, genijalni pjesnik, vladika i gospodar Crne Gore, Petar Drugi Petrović Njegoš podario vječni život, spjev čije poruke i dalje imaju isti značaj, „Gorski vijenac”, ponovo je pred čitaocima. Ovo izuzetno djelo cjelokupne južnoslovenske književnosti, u čast jubileja, 170 godina od prvog izlaska u Beču 1847. godine, sada su objavili „Štampar Makarije”, „Obodsko slovo” i „Hercegovina izdavaštvo”, a može se kupiti uz „Dan”.
„Jezik `Gorskog vijenca` je kujundžijski rad čiste mudrosti i poezije”, zapisala je svojevremeno umna Isidora Sekulić, diveći se Njegošu pjesniku, filosofu, mudracu koji je govorio iz glave cijela naroda. Onog naroda, koji mu je i nekada, a i sada, zadavao najbolnije udarce, a čije je najsvjetlije strane - borbu za slobodu, njegovu etičnost, Njegoš na najljepši i najuzvišeniji način ovjekovječio stihom upravo kroz „Gorski vijenac”, posvećujući spjev još jednom velikom vizionaru i borcu za slobodu – voždu Karađorđu. O značaju jubileja, ali i važnosti Njegoševe uloge i pojave mimo umjetnosti, govori za „Dan” mitropolit crnogorsko-primorski Amfilohije, kome je nedavno u izdanju „Svetigore” objavljena knjiga „Sveti Petar II Cetinjski Pustinjak i Lovćenski Tajnovidac”, kojom se i cetinjski arhiepiskop priključuje obilježavanju datuma važnog ne samo za Crnu Goru, već i mnogo šire.
- Izuzetno je značajno da se ponovo štampa „Gorski vijenac”, da se još uvijek o Njegošu govori, i ne samo o njemu, već da se štampaju njegovi spisi, i njegove druge knjige, kao „Luča mikrokozma”, i da se uvijek iznova vraćamo njemu. I da mu se ne vraćaju samo pjesnici, već i filozofi, bogoslovi, državnici, jer vladika Rade je bio i gospodar Crne Gore. Svi zajedno da se vraćamo njegovoj misli, djelu, njegovom viđenju tajne ljudskog života, i da ne provjeravamo samo njegovo već i naše vrijeme. Jer, Njegoš spada u rijetke ljude koji su sagledali tajnu Neba i Zemlje, dramu nebesku, i u isto vrijeme u ogledalu te drame i zemaljsku dramu svog vremena, ali, na način proročki. Jer, Njegoš je sagledavajući svoje vrijeme i dramu svog vremena u isto vrijeme sagledao i što će se dešavati poslije njega. Kao što i ovo što se danas događa i što se događalo u naše vrijeme, već je to Njegoš, Lovćenski Tajnovidac, na neki način predosjetio, iz razloga što se dotakao najdubljih kosmičkih tokova, božanskih i ljudskih – istorijskih. Navedimo primjer, Njegoš u vezi zbivanja na Kosovu pjeva: Nada nema pravo ni u koga/ do u Boga i u svoje ruke/ nadanje se naše zakopalo/ na Kosovo u jednu grobnicu, ili, recimo: O Kosovo grdno sudilište/ nasred tebe Sodom zapušio! Njegoš govori o svom vremenu i o stanju Kosova i otkriva tajnu kosovskog zavjeta svoga vremena, a kao da je naš savremenik.
●Na šta konkretno mislite kada kažete da je Njegoš naš savremenik?
- Kosovo grdno sudilište, kao da ga nikada nije takvog bilo, u žiži istorijskih zbivanja, evropskih i svjetskih, kao što je danas. Preko sudbine Kosova danas se ne prelama samo naša, već sudbina modernog svijeta, sudbina čovječanstva. A da bi se sročilo tako nešto - to je svojstvo istinski vidovitih ljudi među koje spada i Njegoš, jer oni proročki osjete i dožive sve ono što se događalo i što se i danas događa. Iz tog razloga je mnogo bitno da je ponovo štampan „Gorski vijenac”, i da se uvijek iznova vraćamo Njegošu.
●Čini se da je „Gorski vijenac” i dalje pun životnih sokova, i to doživljavaju i osjećaju i oni koji ga cijene i oni koji ga osporavaju. Da li je to možda razlog i straha onih koji ga osporavaju, straha od te istinitosti i životnosti i razlog tome da na sve načine pokušavaju da ga ocrne?
- Nije se lako nositi s Njegošem. Oni koji ga prihvataju i koji kroz njega tumače njega, njima je jasna njegova ličnost i djelo. Oni koji bi htjeli Njegoša da po svojoj slici i prilici oblikuju, a takvih je bilo i ranije, ne mogu da pobjegnu od njega, a s druge strane, teško im je, s obzirom na njihovu ideologiju i poimanje života da ga prihvate na pravi način i onda ga tumače prema svojim ideološkim shvatanjima. To što Njegoša u novije vrijeme nazivaju genocidnim u „Gorskom vijencu”, to je primitivno poimanje vladike Rada, nerazumno i nerazumljivo, jer je on jedna izuzetna ličnost. Ako bismo Njegoša proglasili genocidnim onda bismo takvim trebali proglasiti i Dantea i Šekspira i Puškina i Homera. Ljudi ograničenog uma i duhovne pomračenosti ne mogu shvatiti sve dimenzije Njegoševe ličnosti, a kroz koga je progovorio i Bog. A, svjestan je Njegoš i onog drugog, jer dotakao se i dubina zla i dubina dobra, i što je u svoj toj grdnoj mješavini shvatio i doživio i posvjedočio da nad svim umna sila toržestvuje. Oni koji hoće da ga po svojoj maloj, sićušnoj mjeri izmjere, onda oni nalaze u stvari sebe u njemu, i to je ono što jeste. No, Njegoš ostaje mjerilo i kriterij. Konkrento, taj njegov odnos prema islamu, njegova rečenica - Krst i luna, dva strašna simbola njihovo je nad grobnice carstvo – kakvo je to dubinsko prozrenje ljudske drame i tragike, i sukoba islama i hrišćanstva, odnosno tiranije muratovske koja je zavladala preko islama Balkanom, i koja je ugrozila samo biće ovog naroda i hrišćanstva kao takvog, a time i biće Crne Gore. Jer, što je Crna Gora za Njegoša nego kosovski zbjeg, Što se nešće u lance vezati,/ To se zbježe u ove planine,/Da ginemo i krv prolivamo,/Da junački amanet čuvamo,/Divno ime i svetu slobodu. Oni koji nemaju osjećanja za to, onda oni naravno svojim površnim ironizmom tumače sve to, i ne mogu da shvate i prihvate koliko je složena ljudska drama na Zemlji, a koje je Njegoš postao svjestan, i koliko je važno spoznati istinu i ljudskog bića i svijeta u kome živimo i jesmo. Značajno je što se ponovo vraćamo Njegošu, naravno svako na svoj način i što on ponovo svjedoči veliku i svetu istinu, a što je suština i njegove istine i što je zapisano i u njegovom testamentu – Tvoje je slovo, Tvoja je riječ vječna, Hristos je sve iz ničega stvorio tome zakone svepokorno, da se Slovo Bogooca obuklo u čelovječestvo – i otkriva time dubine bića i tvorevine, i trijumf života nad smrću, dobra nad zlom, Boga nad satanom, u tajni Hristovog vaskrsenja. Ljudi koji to ne razumiju ne mogu ni da shvate niti da pojme Njegoša, ne mogu da shvate da je njegovo sveukupno životno djelo i misao sadržano u njegovom zavještanju – tu je Njegoš.
Ž.JANjUŠEVIĆ
Vratiti kapelu na Lovćen
● Da li je po Vama tačan slogan vezan za ovo izdanje „Gorskog vijenca” – „na vrhu je samo jedno mjesto”?
- Zato je Njegoš i otišao na Lovćen. Kako mogu da shvate, da pojme njegovu dubinu i njegovu veličinu i visinu oni koji su udarili pijukom u njegovo zavještanje, u njegove kosti, koji su oksrnavili njegov grob, koji su srušili crkvu njegovog duhovnog oca i prethodnika Sv. Petra Cetinjskog, koji su ga utamničili. Njegoš je utamničen u onom mespotomaskom zindanu, u onom mermeru, a pobjegao je od mrakova, od ropstva zemaljskog, od ljudskih zabluda i strasti na Lovćen da bi odatle svijetlio pokoljenjima. I stigli su ga tamo, i ne samo munje i gromovi, nego antinjegoševci koji u ime Njegoša sebe same proglašavaju za tvorce dobra i zla. I sve dotle dok se Crna Gora i Crnogorci ne vrate i ne ispoštuju njegovo zavještanje i ne obnove onu crkvicu koju je on projektovao i u koju je tražio da bude sahranjen, sve dotle biće onih koji misle da Bogu i Njegošu službu čine, odričući se onoga što je suština u njemu, što je bio i što će biti u budućim vjekovima.
Svetačka i čojska strana Njegoševa
● I „Svetigora“ je ovih dana objavila Vašu knjigu posvećenu upravo Njegošu, takođe vezanu za ovaj značajan jubilej.
- Mitropolijina IIU „Svetigora” sabrala je moje brojne studije i članke o Petru Drugom, koje su takođe objavljene, a među njima i žitije u kome je na neki način osvijetljena druga strana ličnosti Njegoševe, a koja je bila prikrivena, sakrivena, nije bila prikazana sem djelimično u ova prošla dva vijeka, a to je njegovo svojstvo svetitelja i proroka. Tek se sad otkriva da je Njegoš kao ličnost imao svojstvo koje su drevni mudraci definisali kao - tajno je poživio, odnosno ako je i bio prisutan ovdje, na ovom svijetu i ostao prisutan preko svog djela, nešto je ostalo sakriveno, i to je upravo ta dimenzija, jer vladika Rade, Lovćenski Tajnovidac je izuzetna ličnost, koji ima dimenziju svetosti kao punoće ljudskosti, čovječnosti, čojstva.