Da sam ja bio predsjednik, Crna Gora bi bila raj, a ovako su je unazadili gore nego Turci 500 godina. Kaže to nekrunisani pionir performansa kod nas, a u stvari ,,kralj Crne Gore“ Boro Miranović, koji već 15 godina živi u Americi. Miranović, o kome je režiser Momir Matović snimio dokumentarni film, kazao je da se u Americi sada bavi bodi-bildingom, ali i artom – to jest slikanjem, izradom skluptura i mačeva.
Kada je sebe devedesetih godina proglasio za kralja Crne Gore, Miranović je iznosio ideje koje su tada možda izazivale i podsmjeh, ali su kasnije postale dio platforme mnogih političkih subjekata.
Danas, za MNE magazin kaže da nije odustao od svog političkog programa koji je devedesetih godina promovisao pod geslom ,,Ja znam kako – Crna Gora k`o Monako”, ali da ne zna kada će se vratiti u svoju državu.
Miranović je prije dvadesetak godina isticao kandidaturu za predsjednika Crne Gore, tvrdeći da „ima viziju” šta i kako dalje. Prvi je govorio o državnoj vojsci kao jedinici komandosa, i ona danas i nema preko 1.600 pripadnika, i uglavnom je zasnovana na specijalnim jedinicama.
Kralj Miranović kaže da su danas Crnu Goru unazadili gore nego Turci 500 godina.
– Otišao sam u Ameriku da snimim film ,,Last king of Duklja” (Poslednji kralj Duklje), ali sam zbog skupe produkcije ubrzo potrošio svu ušteđevinu na snimanje koje nikad nije završeno. U Americi sam nastavio da se bavim bodi-bildingom, ali i artom. Slikam, pravim skulpture i mačeve – kaže Miranović, koji je bio jedan od nekolicine koji su poslednjih dvadesetak godina tvrdili da imaju pravo na crnogorski presto, te da im njihovo kraljevsko porijeklo garantuje povlašćeni status u društvu.
Miranović u svom stilu kaže kako očekuje da će „aukcijska kuća Kristi da otkupi njegovu sliku”.
– Eto, Pikaso je prodat za 148 miliona eura, meni su rekli da moja vrijedi milion. A spremam i izložbu u vodećim njujorškim galerijama – tvrdi Miranović.
Na pitanje da li je kralj i u Americi, Miranović navodi da jeste i da ima viteški red.
– Imam ovdje nekoliko vitezova iz Crne Gore koji su prošli sve testove čojstva i junaštva, a neke još provjeravam – saopštio je nesuđeni protagnista filma „Poslednji kralj Duklje”.
Dok se devedesetih bavio politikom, Kralj Boro se posebno isticao originalnim idejama po kojima bi svako domaćinstvo u Crnoj Gori imalo sudoperu iz koje bi iz jedne česme isticalo mlijeko a iz druge jogurt. Miranović je tada planirao održavanje trka dvokolicama na Cetinju.
Jedna od njegovih zamisli je bila da se u Budvi na Mogrenu izgradi gigantski hotel u obliku Trojanskog konja odakle bi gosti bili katapultom izbacivani u more.
– Mladi, koji su čuli moje ideje, podržali su me za predsjednika Crne Gore. Švarceneger nije najjači na svijetu, nego drugima nije data šansa da se sa njim bore – poručivao je Miranović, kada je polovinom devedesetih godina, vitlajući mačem, promovisao predsjedničku kandidaturu u centru Podgorice.
Kazao je 1997. godine da ne bi imao „ništa protiv da je Crna Gora suverena, jer to, kao, nekima smeta, ali i tada bismo mogli da živimo sa Srbima u bratstvu i jedinstvu”.
Lider DPS-a Milo Đukanović, koji je na funkcijama premijera i predsjednika već 25 godina, ideju crnogorske nezavisnosti prihvatio je 2001. godine, kada je promijenio partijski program i postao zagovornik suverene i međunarodno priznate Crne Gore. Odnosno, četiri godine nakon što je Miranović zagovarao te ideje.
U kampanji za predsjedničke izbore 1997. godine Miranović je obećavao žičaru od Lovćena do Svetog Stefana, gdje bi u kabinama posjetioce „služile prelijepe djevojke”.
– Posmatrači bi posmatrali ljepote Crne Gore sa ogromnih teleskopa i uživali – opisivao je svoje zamisli Miranović.
U politiku je ušao devedesetih godina, skrećući raznim performansima pažnju na sebe. Na izborima 1997. godine nije uspio da se registruje kao kandidat. Kako je tada obrazložila Republička izborna komisija (RIK), bilo je to zbog spornih potpisa podrške predsjedničkoj kandidaturi. RIK je, naime, utvrdila da su u 768 slučajeva podržavaoci kanidature Kralja Bora svoj potpis stavili i iza nečije druge kandidature. Upravo u vrijeme održavanja tih izbora bio je gost u legendarnoj „Maksoviziji”, u društvu Svetlane Cece Ražnatović, i tom prilikom je rekao da „Crnoj Gori trebaju i predsjednik i kralj”. Vrijeme je pokazalo da ga je, nažalost, i dobila.
Nakon političkih neuspjeha samoproglašeni kralj Crne Gore otišao je u Ameriku, gdje se dugo bavio bodi-bildingom. M.V.
Vukadinović:
Folklorno egzistiranje
Sociolog Srđan Vukadinović kaže da ako neko ima direktne veze sa ličnostima koje su nekada bile crnogorski kraljevi i knezovi, onda taj i može polagati pravo na to bogato nasleđe i tituliranje.
– Međutim, ako se neko poziva na takvo porijeklo a to ne može da dokaže, sve je to veoma upitno. I takvi se pokušaji obično izjalove. S druge strane, kada sebe neko proglašava kraljem, očito je da se tu radi o psihopatološkim crtama onoga ko po svaku cijenu želi da bude prisutan u javnosti. Obično, to sve vremenom postaje dio neke veselije strane crnogorskog života – izjavio je za „Dan” Vukadinović.
On je istakao da takvo samoreklamiranje teško da može da naiđe na plodno tle u Crnoj Gori, te da sve sve svodi na „folklorno egzistiranje”. M.S.
Osjeća se kao da ima 30 godina
Iako ima 64 godine, Boro Miranović objašnjava da se osjeća dobro, te da može da kaže da praktično ima 30.
– Stao sam na 30 i duhovno i fizički. Pa, pogledajte samo moje fotografije – poručuje Miranović.
Trebaju nam jasne vrednosne orijentacije
Antropolog prof. dr Lidija Vujačić ocijenila je za „Dan” da je poznato kako se kod nas u Crnoj Gori, i kroz istoriju ali i u savremenom dobu, na neki način ,,pati od veličine“.
Ona kaže da se prema mnogo čemu postavljamo kao da smo ili centar svijeta ili, makar, po veličini i značaju jednaki sa takozvanim velikim kulturama, ključni akteri u velikim svjetskim događajima. Takođe, ako se osvrnemo na porodične i bratstveničke ili plemenske genealogije, vidimo da se mnogi pozivaju na neko značajno porijeklo, odnosno tumačenje da vode od neke hrabre osobe, istaknute po tituli, položaju ili nekom drugom kriterijumu bitnim u društvu. Međutim, logično je da ne vode svi porijeklo od značajnih predaka, kao i to da takva predanja ne potkrepljuju istorijski izvori već samo usmena tradicija i pojednostavljena interpretacija etnografske građe – obajšnjava Vujačić.
Međutim, kako je naglasila, to romansiranje svoje porodične istorije, iako je najčešće fiktivno, neistinito, nije nužno i uvijek negativno na individualnom nivou, ako pretpostavimo da ljudima da bi funkcionisali trebaju stvarne (ili ako ih nemaju onda projektovane) vrednosne orijentacije i ideali.
– Pomoću njih se, kako-tako, lakše snalaze u okruženju, trasirajući lični put u kolektivu. Ali u kontekstu kolektivnih djelovanja moraju se mnogo obazrivije i objektivno sagledati sve ,,interpretacije“ porijekla i razdvojiti mašta i realnost, jer u suprotnom dolazi do komedije, zabune. Takođe, traženje i pozivanje na neko posebno porijeklo, dar, kvalitet, bez opipljivih dokaza i učinaka jeste i neka vrsta krize identiteta, čemu je, ali iz drugih razloga, sklon, posebno, savremeni čovjek – ocijenila je Vujačićeva.