Rebalansom budžeta za otpremnine je predviđen, umjesto 742 hiljade, 1,1 milion eura a činjenica je da trenutno bivši radnici u Crnoj Gori potražuju preko pet miliona eura. Iako radnici protestima pokušavaju da dođu do otpremnina, nadležne institucije na to ne reaguju.
Već godinu dana bivši zaposleni u cetinjskoj fabrici Košuta protestuju, i to njih stotinu, tražeći od 200 do 400 eura otpremninu po godini radnog staža. Poslednju platu radnici Košute u stečaju su primili 1996. godine, njihova imovina se od tada krčmi i prodaje a pojedini od toga još nijesu dobili ni centa.
Iz Sindikalne organizacije te fabrike poručuju da će svoja prava tražiti protestima na ulici svakog dana i podsjećaju na brojna obećanja nadležnih institucija da će novac dobiti kada bude prodata imovina Košute. Imovina je otišla u ruke privatnika.
Za otpremnine penzionerima Jadranskog brodogradilišta potrebno je pola miliona eura a prema poslednjim informacijama iz Ministarstva saobraćaja krajnji rok za isplatu ovih radnika je kraj decembra.
Više od 250 radnika davno ugašene fabrike „Marko Radović” već osam godina potražuje preko 250 hiljada eura za otpremnine. Zbog toga će, kako nam je rečeno iz NVO „Radnici Marka Radovića”, podnijeti krivičnu prijavu protiv Saveza sindikata jer su novac, prije nego što je postojao Fond rada, trebali da dobiju preko njih.
I bivši radnici bjelopoljskog Gro radnika, njih 30, traži otpremnine od 1,9 hiljada eura.
Ipak, najviše novca za otpremnine duguje se radnicima koji su zaposleni u oblasti poljoprivredne, duvanske i prehrambene industrije. Prema riječima predsjednika te sindikalne organizacije Veljka Baošića čak 873 radnika čeka na isplatu otpremnine preko Fonda rada. Imajući u vidu da je visina tih otpremnina oko 1,9 hiljada eura po radniku, ukupna potraživanja su blizu milion eura.
– To su sve radnici koji su bili žrtve tranzicije, čija su preduzeća uništavana ili završila u stečaju. To su radnici Primorke, fabrike Ribarstvo iz Rijeke Crnojevića, zatim bjelopoljske Eko-meduze. Na tom spisku ima čak i radnika Solane i Staklenika. Uvijek se do sada nalazilo novca za pojedine grupe radnika, dok su oni iz oblasti poljoprivrede, duvanske i prehrambene proizvodnje uvijek bili na marginama i ne mogu godinama da dobiju ono što im po zakonu pripada. Tim radnicima se duguju milioni, što za otpremnine, što za zarade ali to očigledno nikoga ne zanima – rekao je Baošić.
U fabrici Ribarstvo nema proizvodnje već tri godine. Tada je 60 radnika ostalo bez posla i još uvijek im nisu isplaćene otpremnine. Sličan je slučaj i sa barskom Primorkom s tim što oni čekaju mnogo duže.
Prema riječima lidera Radničke partije Janka Vučinića ne iznenađuje činjenica da nema dovoljno novca za otpremnine.
– Ako treba da se od para građana za premijerovog brata isplati 11 miliona onda novca ne fali a kada treba radničkoj sirotinji onda svega fali. Nikada režim nije mario za radničku klasu pa neće ni sada. Sramota je da neko ko je radio više decenija, ko se mučio da prehrani porodicu, mora da čeka minimalnu otpremninu po nekoliko godina. Kod nas je svakodnevica da radnici moraju protestima da traže ono što im po zakonu pripada – poručio je Vučinić.B.Ma.