PRIREDIO: MILADIN VELjKOVIĆ
Nedavno je u izdanju bjelopoljskog „Pegaza” iz štampe izašla dvotomna knjiga prof. dr Branka Kostića „Nijesam pogazio zakletvu” (intervjui, govori izjave...) za koju je jedan od njenih recenzenata, novinar i publicista Budo Simonović zapisao da će „ostati biljeg, neizbrisivi trag i svojevrsni amanet jednog umnog i i osvjedočenog patriote, postojanog i nepokolebljivog u svojoj ideji, čovjeka koji nije dopustio da sa njim manipulišu, koji nije dao vjeru za večeru niti trgovao sa uvjerenjima – čovjeka za koga su istina, pravda i čast svetinja i mjera svega...” U te Simonovićeve riječi uvjeriće se i naši čitaoci kroz ovaj feljton, u kome ćemo dati najzanimljivije detalje iz mnogobrojnih Kostićevih intervjua, te dva njegova govora nastala u prelomnim društenim događajima.
Prije ove knjige Kostić je objavio knjige: „Aluminijum i tehnički progres” (1981) ‘’1991 – Da se ne zaboravi” (1996), „Zapisi” (2005), „Istina o razbijanju Jugoslavije” (2010). Kao predsjednik NVO Udruženje građana za povraćaj ceklinskih ribolova napisao je i monografiju „Ceklinski ribolovi, na Skadarskom jezeru u Crnoj Gori” (2011), kao i knjigu „Kostići, bratstvo u Ceklinu – Stara Crna Gora – Rodoslov” (2014).
Kostić je rođen 1939. godine. Završio je Višu realnu gimnaziju u Titogradu (današnjoj Podgorici) 1957. godine, Ekonomski fakultet 1962, magistrirao je 1977, a doktorirao 1980 – sve na Ekonomskom fakultetu u Beogradu.
Radio je kao organizacioni sekretar Univerzitetskog komiteta Saveza komunista u Beogradu, predsjednik Centralnog komiteta Narodne omladine Crne Gore, komercijalni i generalni direktor Kombinata aluminijuma u Titogradu, savjetnik i viši naučni saradnik Instituta za tehnička istraživanja, vanredni profesor Političke ekonomije na svim Tehničkim fakultetima u Podgorici; predavao je Osnove ekonomije, odnosno Ekonomiju i Ekonomiku saobraćaja na redovnim i Ekonomiku građevinarstva na postdiplomskim studijama na Građevinskom fakultetu u Podgorici.
Bio je potpredsjednik Izvršnog vijeća (Vlade) Skupštine Socijalističke Republike Crne Gore, predsjednik Predsjedništva SRCG 1989-1990; poslanik i predsjedavajući delegacije Crne Gore u Vijeću republika i pokrajina Skupštine Socijalističke Federativne Republike Jugoslavije (SFRJ), potpredsjednik Predsjedništva SFRJ (1991-1992. godine). Vršio je dužnost predsjednika Predsjedništva SFRJ od decembra 1991. do polovine juna 1992. godine.
Od velikog broja intervjua koje je dao domaćim i inostranim novinarima, štampanim i elektronskim medijima, među koricama knjige „Nijesam pogazio zakletvu” svoje mjesto zauzeo je i Kostićev intervju glavnom i odgovornom uredniku „Pobjede” Vidoju Konataru, od 5. aprila 1989. godine:
Pitanje: Ima dosta različitih ocjena o zbivanjima u Crnoj Gori od oktobra, odnosno od avgusta prošle godine, kako u Republici, tako i van nje. Koje su, po Vama, karakteristike tih događaja i sadašnjeg aktuelnog trenutka?
Odgovor: „To što se desilo u Crnoj Gori ne može se posmatrati i ocjenjivati odvojeno od stanja i odnosa u zemlji. Sasvim je izvjesno da je dugogodišnje nerješavanje kosovske drame i različita gledanja na to pitanje, osnovni razlog veoma ozbiljne političke krize sa kojom smo bili suočeni u Jugoslaviji, naročito poslednju godinu dana. Politički vrh zemlje neopravdano je dugo kasnio sa postizanjem punog političkog jedinstva oko ustavnih promjena u Srbiji i eliminisanja kontrarevolucije na Kosovu. U takvoj situaciji došlo je do snažne politizacije masa, naročito u Srbiji, a u poslednjih pola godine i u Crnoj Gori. Ta politizacija masa pozitivno je djelovala u podsticanju političkog vrha zemlje za postizanje većeg jedinstva u gledanjima na ustavne promjene u Srbiji i rješavanje problema Kosova.
Iako se događaji brzo smjenjuju dovoljno je da se podsjetimo na stanje odnosa i shvatanja od prije godinu dana i da dođemo do zaključka da je samo prije 12 mjeseci, zbog različitih gledanja u političkom vrhu zemlje, bilo teško pretpostaviti da će se postići puna saglasnost i pružiti, istina dosta kasno, podrška ustavnim promjenama u Srbiji.
Masovna okupljanja naroda i izražavanje narodne volje u tome odigralo je vrlo pozitivnu ulogu. U tim masovnim okupljanjima naroda došli su do izražaja pojedinci ili grupe sa političkim i idejnim pogledima suprotnim Savezu komunista. Koliko god su to bili periferni detalji, u nekim drugim sredinama u zemlji, ti pojedinci i grupe izazvali su najveću pažnju javnosti i bili su povod za reagovanja i suprotstavljanja u sredstvima informisanja i na političkom nivou. U tim sredinama se nije vidjela ili se nije htjela vidjeti osnovna suština masovnog okupljanja naroda. Reagovanja sredstava informisanja, političkih foruma i pojedinaca, koja su prvenstveno bila okrenuta perifernim detaljima sa masovnih mitinga, značila su novo dolivanje ulja na vatru, još izraženiju politizaciju masa, što je podsticalo proces homogenizacije masa na nacionalnoj osnovi i parcelisanje i zatvaranje informativnog prostora u nacionalne okvire. Sve je to, iz dana u dan, vodilo daljoj eskalaciji međunacionalnih suprotstavljanja, političkih sukoba i verbalnog rata”.
(NASTAVIĆE SE)