Ostaje još nejasno ono o kobasici i psu. Ovo je rekla Stana Lazova sa Cetinja vidjevši narod i osvete crnogorske među plemenima. Poslije nje došao je na vlast knjaz Danilo koji je za svaku sitnicu kažnjavao smrću. Ipak, mislim da je smisao ove poruke dublji, na primjer – žica „čobanica” kroz koju „teče” struja ili nešto slično – zatrovana hrana…
Ko zna šta će vrijeme pokazati. U narodnim pjesmama kaže se da je Balačko vojvoda imao tri glave!
Nauka može predvidjeti velike pronalaske u budućnosti, ali…
Valja se sjetiti samo Žil Verna. Sva njegova proricanja ostvarila su se, pa i ono put na Mjesec.
Možemo to i druga saznanja uporediti sa kaluđerom koji probuđen iz vjekovnog sna, nije mogao da pozna svoj manastir – toliko se sve izmijenilo!
Još 1916. godine (u vrijeme srpske propasti u Prvom svjetskom ratu) Nikola Tesla, episkopu Nikolaju Velimiroviću rekao je u Njujorku: „Ja ću uskoro čuti jeku od gusala iz moje Like ovdje u Njujorku i to sjedeći na divanu”.
Pjesnicima je dat dar od Boga da imaju jaku imaginaciju, vizije i vidovitosti.
Navešćemo samo primjer Filipa Višnjića.
Rođen je blizu manastira Trnava, u Bosni, a grob mu je u Grku (sada Višnjićevo), na obali rijeke Bosut, pored Sremske Mitrovice. Kad je bio dijete, oslijepile su ga boginje. Turci su mu ubili cijelu porodicu 1787. četiri brata posjekli, glave im na kolac nabili, da zastraše srpski narod.
Nije se ženio, nema porod, kako je zapisao Aleksa Stanojević i listu „Venac” 1934.
Do osme godine života bio je videć, tako da je vidio i zapamtio svoj zavičaj i manastir Trnavu i kuću…
Glas iz grla zamijenio mu je očnji vid, stvorio je novi svijet u pjesmi. Godine 1809. prešao je preko Drine, za vrijeme Prvog srpskog ustanka, stigao u Srbiju, gdje je pjevao svoje pjesme o turskim zulumima..
Interesantno je – išao je i po turskim logorima i pjevao iste pjesme, ponekad spavao. Turci su ga rado slušali dok pjeva, što je jedan od dokaza moći pjesničke riječi.
Kad 1813. godine nasta propast Srbije, mnogi ustanici tada pređu preko Save u Austriju, među njima Karađorđe. Višnjić je prešao u Srem sa porodicom, gdje je živio sve do smrti, u selu Grku,1834. godine.
U to selo dolazo je i boravio kod Višnjića Vuk Karadžić, te zapisivao Višnjićeve pjesme: „Početak bune na dahije” i druge.
Tada je Višnjić bio najbolji srpski guslar. Išao je po cijelom srpstvu, kako piše Radovan Kazimirović, i pjevao srpske junačke pjesme. Išao je po srpskim manastirima na Fruškoj gori, po Vojvodini, do Sentandreje i Temišvara.
Ispjevao je veliki ciklus pjesama o oslobođenju Srbije. Za njega su znali Kopitar i Vuk u Beču.
Kako piše Momir Veljković (Knjižara Sever, Subotica 1928) –imao je mudru glavu, izvajanu, ogromnu lobanju, koščato lice, strašne očne jame pune mraka, usne skrivene pod brcima i dugo bijelo pramenje kose i veliku mirnoću duha.
„Ko ga jednom vidi – piše Veljković – rado će navraćati da ga opet vidi”
(Po mom zamišljanju imao je lobanju kao Turgenjev i Spasoje Tadić, komitski vojvoda iz Pive).
Višnjić pjesnik razvijao je ideju slobode proročki i vidovito, kao prorok Danilo, sijao neuporedive slike, metafore, alegorije, riječi pravoslavnog hrišćanstva; a gusle su mu u ruci, uz čudnu potmulu tutnjavu drhtale.
Njegova pjesma kazuje – buna treba da dođe protiv nepravde i ropstva turskog, pa će im biti do pošljetka, kako knjige „inindžijeli kažu”, dok starac Fočo gleda u staklenu tepsiju, hvata „nebeske prilike”.
A po bedemima načičkane glave srpskih kneževa…
A „indžijeli” su nemitni kao sure iz Kurana
Prorok-guslar vidi tursku propast dok dahije grozne suze rone:
„Svi gledaju grozne suze rone/ jerbo knjige strašno prorokuju/ da će tursko propanuti carstvo/ i dahije pogubiti glave/ iz ognjišta proniknuće trava/ u munare popast paučina/ drumovi će oželjeti Turaka/ a Turaka nigdje biti neće…”
Kao dijete, koje voli čuti glas majke, kao brat – pjesnik darujem,u ovom trenutku – svoje riječi, slijepom geniju Filipu Višnjiću: Blago tebi, slijepa ljepoto,/ dva svijeta vidiš,/ jedan pjevaš./ Rijeke srbiš,/ polja kosoviš,/ nebu bijelu grohotom se smiješ./ Tvoj glas do pošljetka/ zamrijet ne umije./ Njime vile, kojekuda, vezu/ Karađoku barjake./ Pjevač si ti –/ za oba svijeta/ i dva vida./ Blago tebi sliejpa ljepoto,/ dva svijeta vidiš –/ srpski pjevaš.
(Nastaviće se)
PIŠE: Kosta Radović