PIŠE: DR BRANKO BABIĆ
Grbovi su rađeni u Beču i kod domaćih zanatlija – zlatara, i to po nalogu ministra vojnog. Sedamdesetih godina grbove, naravno i barjaktarske, radio je Pero Fatić, zatim Todor Denda. P. Fatić, zlatar, radio je manje narudžbine barjaktarskih grbova, na što ukazuju i arhivska dokumenta. Iz jednog dokumenta iz 1874. g. vidi se da je Fatić napravio 21 grb barjaktara po 3 fiorina i za pozlatu 1 f. i 20 krajcara. Iz drugog računa iz 1875. vidi se da je Fatić izradio 12 barjaktarskih grbova po 5 cvencika po komadu. Tu je i podatak da je nabavljeno 400 grbova (raznih) iz Beča. Fatić izrađuje grbove po istoj cijeni i 1879. Grbove je radio i Todor Denda. Poznate su i primjedbe Maša Vrbice na kvalitet grbova koje Denda izrađuje. Vrbica primjećuje da nije trebalo da ispod grba stavi „knjaževstvo crnogorsko” već sa jedne i druge strane grba. Time se omogućava orlu da je komodan, „a ne sapet”. Stavlja se Fatiću do znanja da se kod njega više neće raditi grbovi.
Još 1880. Ministarstvo vojno odlučilo je da uštedi finansijska sredstva, da ih smanji za izradu grbova. Traženo je da se preko Dende nabavi specijalna pres-mašina za grbove, na šta je on odgovorio da je u Beču nema, a da bi njena izrada koštala 600 fiorina. Ipak je drugim kanalima stigla na Cetinje 1880. g. Ali, nije puno upotrebljavana zbog njene nezgrapnosti i neiskustva radnika da sa njom rukuju, pa se i dalje vrše u inostranstvu nabavke na veliko, a nešto i kod domaćih zanatlija.
Najviše je narudžbina za izradu grbova dobijao cetinjski zlatar Jovan Andrić. On je od 1. marta 1883. do 18. septembra 1888. g. kao kvalitetan zlatar uspješno radio grbove, razumljivo i barjaktarske grbove, po narudžbini ministra vojnog. Za taj uspješan rad dobio je i uvjerenje Ministarstva vojnog da je od 1. marta 1883. do 18. septembra 1888. godine za to ministarstvo, uredno obavljao zlatarski rad (grbovi, medalje...). Jovan Andrić se vratio u Podgoricu, pa Plamenac piše Jovu Martinoviću, brigadiru, da javi Andriću da izradi brigadirski grb, jer na Cetinju nema zlatara.
Konkurent Jovanu Andriću bio je kotorski zlatar Pero Šindolić, koji je sa ortakom, nekim Jovanom Bogdanovim ponudio Ministarstvu vojnom prilično jeftiniju izradu grbova od Andrića (barjaktarski grb stajao je 2 fiorina). Godine 1884. Ministarstvo vojno sklopilo je sa Šindolićem ugovor oko izrade grbova, što je natjeralo Andrića da i on snizi cijene njihove izrade.
Ministarstvo vojno se obratilo firmi Majer i sinovi – Beč, da im pošalju matrice da bi se moglo izraditi „pod pres-mašinom nekoliko stotina grbova. Traži što prije moguće da izradi i pošalje 40 grbova po upućenom uzoru, koji je izradio, iako ne najbolje, jedan ovdašnji zanatlija. Mašina je stigla na Cetinje i plaćena Majeru 95 fiorina i 50 novčića.
Neki podgorički zlatari pravili su nepropisne grbove, pa je podgoričkim zlatarima zabranjena izrada, a kamo li prepravka grbova.
Kat-kad su i matrice korigovane, pa je I. Plamenac molio Majera da graver koriguje izvjesne opaske, da bi sablje na barjaktarskom grbu bile ojačane.
Vojničke grbove radila je i Vojna laboratorija. Grbovi su rađeni po nacrtu nekog zanatlije, ili lica verziranog za izradu nacrta. Vršene su i korekture nacrta, kao i probnih primjera grbova. Srebro za radnju grbova daje se zanatlijama, odnosno zlatarima. Ako je srebro zlatarevo, „ono mora biti tačno pomiješano od 10 lota na 100”, a cijena je 2 fiorina po komadu barjaktarskog grba.
Imenovani barjaktar je dužan „da grb kupi i nosi”. Jedan brigadir pita ministra vojnog da li da uzima globu dvadesetorici novih barjaktara koji nijesu i pored opomene kupili grbove. Ministarstvo odgovara da im ne uzima globu, a ako neće da ga kupe, za njih će se skuplje praviti u Podgorici.
Nije nam poznata pravna regulativa u odnosu na barjaktare sve do sedamdesetih godina XIX vijeka. Barjaktari se pominju i ranije, zajedno sa narodnim glavarima: serdarima, i kneževima, kao „blagorodna gospoda”, naročito u poslanicama mitropolita Petra I Petrovića – Njegoša, u prvim decenijama XIX vijeka. Riječ je o porukama i stavovima Petra I saopštenim pojedinim nahijama ili plemenima.
Prvi nama poznati pravni propis koji se odnosi na barjaktare datira od 24. januara 1875. g. – Raspis upravitelja Vojnog odjeljenja vojvode Ilije Plamenca komandirima, u kome se saopštava da se bataljoni dijele na čete po 100 lica, sa oficirima na čelu. „S njim ima trubač, barjaktar sa dva njegova zastupna desečara i sa tri vojnika”. Pod oružjem nijesu oficiri, trubači i barjaktari.
Međutim, u dolazećem Veljem ratu 1876–1878. godine, praksa je bila drukčija. Uoči samog rata, knjaz je pozvao barjaktare na Njeguše i saopštio im da „barjaktari imaju nasljedstva na barjake – to jest da barjak nasljeđuje sin ako je sposoban za to od oca, koji je kao barjaktar započeo rat”. Ima li takvi barjaktar sina ili bratstvenika a nijesu za barjak sposobni” onda će se dati „najsposobnijem vojniku iste čete”. Dakle, barjak ne preuzimaju, odnosno ne nasljeđuju barjaktarevi zastupnici, pratioci, već sin ili blizika.
Takođe, barjaktar je ipak nepotpuno naoružan u ratu ili u bojevima, jer u jednoj ruci nosi barjak, a u drugoj ruci jatagan.
(NASTAVIĆE SE)