Preveo i priredio: Slavko Šćepanović
Neposredno prije svoje smrti, 1831. godine, Jurij Petrovič je napisao „Duhovno zavještanje“ u kojemu je sa očinskom pronicljivošću napisao o velikom poetskom daru svoga sina. Suštinski, otac je bio prvi kritičar Mihaila Ljermontova. Samo to zavještanje je anuliralo klevete svih ljermontologa i uzaludne pokušaje drugih da ocem pjesnika proglase drugog čovjeka.
„U ime Oca, Sina i Svetoga Duha. Amin.
Uz blagoslov Milostivoga Boga, nalazeći se u potpunom psihičkom i fizičkom zdravstvenom stanju, nalazim za potrebno da napišem ovaj očev savjet i, u isto vrijeme, zavještanje tebi, najdraži sine moj Mihail, i kao nasljedniku nevelikog mog imanja, izrazim moju neopozivu volju, i tebe, kao otac i hrišćanin, molim i zaklinjem da ona bude u potpunosti ispoštovana i izvršena, jer sam čvrsto uvjeren da ćeš se, ukoliko ne izvršiš moju volju, sporiti i suditi sa mnom pred licem samog Pravednog Gospoda Boga. Dakle, blagoslovim tebe, najmiliji sine moj, imenom Gospoda nešega Isusa Hrista, kojega molim svom toplinom vjere nježnog oca, da on bude milostiv prema tebi, da te zakloni Duhom Svojim Svetim i uputi te na pravi put. Idući u njegovoj povorci tim putem, ti ćeš naći moguće blaženstvo za čovjeka. Iako si ti još u mladim godinama, ja vidim da si obdaren ogromnim sposobnostima uma. Ne zanemaruj te sposobnosti, i čuvaj se da ih ne koristiš za nešto štetno ili beskorisno. To je talenat za čije korišćenje ćeš ti, jednog dana, morati da polažeš račun Bogu!... Ti imaš, voljeni sine moj, dobro srce. Ne ogorčavaj ga čak ni najvećom nepravdom i nezahvalnošću ljudi, jer ćeš ogorčavanjem sam upasti u one koje sam prezireš. Vjeruj, sine moj, da je istinska, nelicemjerna ljubav prema Bogu i bližnjemu jedini put da se živi i umire spokojno.
Hvala ti, veliki prijatelju moj, za tvoju ljubav, i nježnu pažnju prema meni, koje sam ja osjećao, iako sam bio lišen sreće da živim zajedno s tobom. Tebe su poznati uzroci našeg odvojenog života, i ja sam uvjeren da za to nećeš mene prekorijevati. Ja sam htio da sačuvam tvoj položaj i imovno stanje, izgubivši za sebe ono što mi je bilo najdragocjenije i najosjetljivije. I Bog me nagradio zbog toga, jer ja vidim da u tvom srcu i tvom uvažavanju mene, nijesam ništa izgubio.
Molim te, ubijedi svoju babu, da sam ja u potpunosti opravdavao sve njene postupke u pogledu tvog vaspitanja i obrazovanja, i da sam, na moju veliku žalost, bio prinuđen da ćutim kada sam primjećivao suprotno, da bih izbjegao neminovno nezadovljstvo.
Kaži joj da sam ja njene nepravednosti prema meni uvijek preživljavao veoma teško i jako žalio njene zablude, jer je ona u meni vidjela svog neprijatelja i onda kada sam ja bio spreman da je, svim srcem, volim kao majku moje žene, koju sam veoma obožavao. Ali neka joj Bog oprosti te zablude, kao što joj ih i ja opraštam...
Izvršavanjem, u cjelini, ovog mog zavještanja, najdraži sine moj, ti ćeš umiriti duh tvoga oca, koji će vječito blagosloviti i moliti se za tebe pred Tronom Svevišnjeg.
Dana 28. januara 1831. godine
Tvoj otac Jurij Petrovič Ljermontov”
Kasnije, u potpunoj patnji, ostavši definitivno siroče bez oba roditelja, Miail Jurjevič piše još jednu pronicljivu pjesmu posvećenu svojoj sudbini i gbitku majke i oca.
„Ja sam sin patnji. Moj otac
Nije imao mira do kraja.
U suzama se ugasila majka moja.
Od njih sam ostao samo ja,
Suvišan član na piru svjetskom,
Mlada grančica na panju suvom;
Mada je zelena – soka nema,
Kćeri smrti – smrt je suđena!”
I kako je moguće, ne analizirajući sudbinu njegovih roditelja, pisati čitave knjige posvećene njegovom ličnom nespokojstvu i nepotrebnosti svijetu ljudi, ako je pjesnik, poslije očeve smrti, sam napisao : „Suvišni član na piru ljudskom...“
Kada je, možda iz najboljih pobuda, pjesnikova baba gotovo nasilno prekinula njegove susrete sa ocem, kada je praktično prekinuta veza pjesnika sa ocem, tada je praktično prekinuta i veza pjesnika sa čitavom ljermontovskom lozom, čime je bio osuđen na oholost i usamljenost. Očev prah bio je upokojen na groblju u selu Šipovu, ali već u dvadestom vijeku, na inicijativu Iraklija Andronikova, on je 1947. godine bio prenesen u Tarhane.
To je nekako, vjerovatno, uznemirilo duh pokojne spahinice Jelisavete Aleksejevne. Uostalom danas (kao i uvijek kada se što ticalo Ljermontovljeve sudbine, našli su se naučnici (i taj Zaharov) koji tvrde da je došlo do greške, i da je u Tarhane prenesen pepeo slučajnog čovjeka. Ne znam je li trebalo prenositi pepeo Jurija Petroviča, čiji su susjedi to bolno preživjeli. Jer, bolje je da je više svetih mjesta u Rusiji. A ja mislim da grob oca velikog pjesnika nikada neće biti zaboravljen. Prije svega, čini nam se da njegovo mjesto nije čak ni u Kropotovu, nego u rodnom čuhlomsom zavičaju, pored drugih ljermontovskih predaka. A i nema smisla uznemiravati jednom sahranjene kosti. Odavno već u Šipovu nema ni crkve, ni groblja, i svi sporovi su, jednostavno, nepotrebni. Ekspertiza je sprovedena dosta pažljivo, i da li je potrebno u naše, više nego smutno vrijeme, gomilati nove verzije.
(Nastaviće se)