PRIREDIO: MILADIN VELjKOVIĆ
Austrougarski diplomata grof Adalbert Šternberg dalje navodi:
„Kako sam često razgovarao sa Pašićem u Marijenbadu i Karlsbadu, saznavao sam kako govore naši protivnici. U ekonomskom pogledu, mi smo opkolili Srbiju, spriječili smo joj svaki izlaz na more, bojkotovali njen izvoz, teško pritiskivali njihovu braću u Mađarskoj itd... Mi smo povrijedili vitalni živac Srbije. Berhtold ne kaže da li se pokušalo ublažiti mržnju – koja zavladaše u Srbiji – miroljubivim duhom na ekonomskom polju, te da njoj ne ostane rat kao jedino sredstvo da spase svoj opstanak. Mi Srbiji nijesmo ostavili nikakvu drugu nadu za oslobođenje nego samo rat. Prema tome, mi smo ti koji smo rat sa Srbijom učinili neizbježnim. Erental je u tolikoj mjeri prezirao Srbiju da nije čak ni vratio posjetu Pašiću koju mu je ovaj učinio u Marijenbadu… Sam Berhtold i cio ostali svijet znao je da su same odredbe ovog ultimatuma značile što i objava rata. Podsjećam u tome pogledu na jedno pismo grofa Tise upućeno caru 1. jula 1914. U njemu se veli: Tek poslije audijencije imađah prilike da govorim sa grofom Berhtoldom i saznam o njegovoj namjeri da se jednom raščiste računi sa Srbijom. Tisa opominje protiv toga. Ali bila je tu jedna ličnost silnija od Tise, prvi veliki šambelan, koji je tada imao u svemu slobodan pristup na Balplacu i koji je uticao u presudnom smislu na Berhtolda”.
Da u julu 1914. godine nije bilo sve do Srbije smatrao je i bavarski poslanik u Beču:
„Pod Obrenovićima nije postojala mržnja Srba (prema Monarhiji). Nju su posijali samostalni (mađarski) agrarci; da se ona razvije učinila je austrijska industrija svojom eksploatacijom, a da postane velika zaslužna je pokondirena politika Balhausplaca”.
Daleko od toga da je ovaj poslanik bio potpuno kritičan prema vladi domaćina. I on je prihvatao tezu Beča da je atentat „nesumnjivo plod višegodišnjeg podstrekavanja Srba u Monarhiji od strane Beograda” te da je Franc Ferdinand „ubijen zato što je predstavljao prepreku ostvarivanju velikosrpske ideje i premoći ruskog uticaja na Balkanu”.
Pomenuti javni istupi u Skupštini tokom 1913. i direktni razgovori poslanika Jovanovića sa ministrom Berhtoldom u Beču nijesu bili jedini pokušaji da se normalizuju odnosi dviju susjednih zemalja u jednom tako osjetljivom trenutku u kakvom se nalazila Srbija poslije balkanskih ratova.
Podsjetimo, želeći smirivanje situacije, vlada je krajem 1913. godine zahtijevala ukidanje službe „graničnih oficira”. Oficiri, crnorukci, koji su prije rata držali vezu sa Bosnom i Hercegovinom, razvijali su tamo svoju obavještajnu mrežu, sarađivali sa Narodnom odbranom, posredovali u dolasku dobrovoljaca na obuku i kasnije u rat, tada su bili povučeni sa granice i date su im druge trupne dužnosti u garnizonima u unutrašnjosti ili u novim oblastima. U toj grupi bilo je i nekoliko najistaknutijih, koje je Austrougarska prozivala na procesima u Sarajevu i Banjaluci. Činjenica je da se to događalo do septembra 1913. ili najkasnije do ranog proljeća 1914. godine.
Prema izvještaju lista „Politika” sa Glavnog odbora Radikalne stranke, koji je održan 25. aprila 1926. i gdje se raspravljalo o sukobu bivšeg ministra Ljubomira Jovanovića i Nikole Pašića povodom izjava o tome šta je vlada u junu 1914. znala u vezi sa pripremanim atentatom, navedeno je: „G. Pašić tvrdi da je, čim se vratio iz Bukurešta, poručio Narodnoj odbrani, da ne radi ništa protiv Austrije jer je opasno”.
Odsustvo želje sa ratom u Srbiji bilježi i Adam Pribičević, iz čuvene porodice političara i nacionalnih radnika. Sa obrazloženjem da ide u posjetu bratu Milanu, koji je poslije rata ležao bolestan od tifusa, Adam je odlazio u Beograd, gdje je primao uputstva od Pašića. Srpski ministri sa kojima su braća Pribičević razgovarala bojali su se austrougarskih ratnih namjera i procjenjivali da Srbiji treba najmanje deset mirnih godina, ako ne i više. Zaštitnici Rusiji trebalo je još najmanje četiri godine da dovrši vojne reforme, poslije čega Austrougarska i Njemačka ne bi mogle da provociraju napad. „Ali ako nas napadnu i 1914. naš diplomatski položaj biće mnogo jači, ako ne damo Austrougarskoj nikakva izgovora da nas napadne.Zato je naš interes da se prilike na jugu Monarhije normalizuju. Vi znate kako smo osjetljivi kada je riječ o Bosni. Ali sada se kod nas ne diže galama protiv Danila Dimovića, koji radi na obrazovanju Srpske governmentane stranke. Stoga je potrebno da se i u Hrvatskoj uvede legalno stanje”. Tako je govorio ministar Ljuba Jovanović Adamu i Valerijanu Pribičeviću, koji su mu došli u posjetu po intencijama brata Svetozara. Jovanović je istakao da se Pašić, Protić i Paču potpuno slažu sa ovim njegovim stavovima.(NASTAVIĆE SE)