Pre­veo i pri­re­dio: Slav­ko K. Šće­pa­no­vić


Sve što je preživio, gorčina zbog gubitaka, shvatanje ljudskih strasti, nemirenje sa mnogo čime, i sva čvrsta uvjerenoast, ostavile su, naravno, svoj trag. Ljubomorno osluškujući sve što je vezano sa onim što mu je najvažnije u životu, pjesnik, čini se, sve više voli rodne gore, rijeke, zemlju, nebo. Ali u dubini te ljubavi sada se stalno osjeća prisustvo prikriviene
duboke tuge. On sa ljubavlju posmatra šumarke na padinama planina, sela, naselja, morske talase, i osjeća jaku potrebu da još više upija, još oštrije posmatra, još jasnije shvata sve što je
povezano sa njegovim sopstvenim postojanjem, s tim što se ovdje rađa, što živi, i što odumire, sa onima što su poginuli, i sa onima što žive. Sa svim što ga okružuje, ali u težnji događaja često izmiče pažnji.
I Rujišta moja: taj zreli, polegli, gerilski meki odar
ne doživjeh sasvim – ni rumen, ni srijež prekodan pala lišća.
Jer prvi opad me sledi, zapahnu, posječe ledom joda:
sad će to gora da se e razdijeva i raščišćava.
Ah, šume, šume, grana zamočenih u virove hlada, s rosom u lišću , s rosom u pazuhu i u žljepcu.
Žudim vas nijem, stiješnjen zidinom, užaren i savladan, suhog jezika, usahlog na usahlom nepcu.
Žudim, za vas, Bjeluhe ,Javorje ravno, Zelengoro, mala Biša, hladovine veće , prtine u travi, orosicu od brzaka.
I znojim se slano, i sušim, osipam u slan lišaj, kao sakat bjegunac na pripeci, lišen štaka.
I sada još ne prestaju „plotuni da zasipaju mozak“ , iako su bitke, tobože, prošle. U te bitke, ne gledajući daleko, bratski su išli zajedno svi kojima je bio mrzak tuđinac, koji je gazio Zemlju. Svi koji su bili protiv fašizma. Ali sada već, mnogi od tih koji su ratovali, i, naravno, koji su preživjeli, zamišljali su sebe i ponašali se različito. Sjećam se kako mi je
jedan pukovnik, bivši kraljevski oficir, učesnik ustanka od prvih dana, koji je žestoko mrzio okupatora, ubrzo poslije oslobođenja ubjedljivo objašnjavao kako će postati vlasnik vrijedne sedmospratne kuće i dosta velike površine zemlje koju će obrađivati drugi, i da će se oženiti bogatom djevojkom sa kojom će dobiti kao miraz tu kuću, i kako se sve to ne suprostavlja uvjerenju komuniste, to jest članu komunističke partije. Kao, on je svoje odratovao i sada je vrijeme da „živi“...Čak je i njegova žena primljena u partiju...
Prolazile su godine i sve jasnije se vidjelo kako ko zamišlja i shvata to“vrijeme je da se živi!“ Ispostavljalo se da linija fronta kao da još postoji, ali ne više među tuđincima i zemljacima. Ona prolazi između svih kojima je stalo do sreće svih ljudi na zemlji
, i malograđanima- bogatašima koji su, po riječima pjesnika, „ s gojaznim tijelom, zadrigli od jela, pjevaju slavopojku trbušastom termosu... I gledajući sebe, vide čitavu vasionu... Samo da su siti“.
Htjeli, ne htjeli, ta linija fronta još postoji. Nju čak uvijek ne možeš primijetiti, jer je obrasla gustim žbunjem naviknutih upotrebljivih pravilnih riječi koje miluju uho. Ona se, čini se, čak udubila u krivuljama duša i umova, ne žureći ona otkriva sebe. O njoj, eto, Desanka Maksimović, sa gorkim osmjehom, u svojoj poemi traži pomilovanje
Za one koji čim mirno počnu da dišu, čim spaze da su se oblaci slegli, da miruju i Turci i Ugri, postanu robovi stvari kojima su u borbi protivnik bili, ili ih isposnički prenebregli.
O toj liniji fronta , svako na svoj način, govore u svojim romanima Mihailo Lalić i Branko Ćopić, i Erih Koš, i pjesnik Izet Sarajlić, i mnogi drugi. Svaki, naravno iz sopstvenog iskustva, i sa sopstvene osmatračnice. Važno je sada Zogoviću da se osvrne. Da provjeri svoje veze sa životom. Da provjeri što pomaže da se sačuva barut u barutnici, a što pomaže čovjeku da sačuva sebe.
Pomaže rođena zemlja. I na njoj svaka topola, svaka maslina, svaki grab, sve što je dostojno poštovanja.
Za njegovo: odrati se kad je pred tobom kamen škrgut,
Odoljeti žeđi, šikari, nadrastanju, biljnoj lepri,
Za zakon njegov: je li rana, mobiliši se, gradi kvrgu;
Je li vjetar – s vjetrom se , rebrima uspravnim, vječno rebri!
Za korijen i upornost – korijen i upornost robijaša
što kašikom pokop kopa, testericom za ampule pili okov.
Za upornost s kojom, rastući obratno, zemlju propliće i domaša, S kojom, u mreži žila drži obronke nad potokom.
I što muktaš nije: što zalogaj zemlji iz nebića preotimlje, rastvara , prerađuje u lišće; žilom i grčem kamen kida.
I što je, ko gasilac kreča, od kreča, u jesen, lišajev i odimljen, i što je, po odjeći, malterom poprskan kao zidar. (NASTAVIĆE SE)