Priredio: dr Vukić Ilinčić
Jovan Skerlić (1877–1914) je najmarkantnija ličnost srpske književne kritike. On se prvi nadahnuto zauzeo za afirmaciju Primjera čojstva i junaštva smatrajući ih izuzetno vrijednim.U djelu Pisci i knjige I, Beograd, 1921. u vezi sa izdanjem Markovih djela izdavačke kuće Gece Kona, Skerlić kaže: „Kao naš prota Matija Nenadović, tako je vojvoda Marko Miljanov u starim danima svojim, osetiv da mu se suđeni čas približuje, a zažaliv što nije imao škole mladijeh godina, ni raspoloženja sadašnje starosti, latio se pera i stao pisati za sinove svojih bojnih drugova.
Ovo se tebe poviše tiče, mladu Kuču, veli on, koji se bidneš rodio da smiješ i umiješ istinu govorit’ i svoje pleme od poroka čuvat’ i branit’! Stari ratnik, čije su junaštvo pesme pevale, sa tugom je sa svoga grada Meduna gledao kako mu pleme pada, kako starih vrlina nestaje, a novi poroci niču.
Njegov prirodan zdrav razum i prava duša čoveka iz naroda bunili su se protivu toga novoga stanja koje je razoravalo ono što je negda valjalo, on ukazuje na zla i traži im leka... Pokolenju koje pada trebalo je pokazati stariji naraštaj, duševno i telesno krepke ljude. U sedamdeset i nekoliko više-manje zanimljivih anegdota, vojvoda je dao primere čovečnosti i junaštva... Što je zanimljivo, on koji je bio legendaran junak – verovalo se da njega puška ne bije – on koji je bio tako čestit čovek, o njemu svedoči ceo njegov život i ova lepa knjižica (Primjeri čojstva i junaštva – primj. V.I.), o sebi gotovo ništa ne govori. Crta retka uopšte, naročito u ljudi njegova posla i njegova kraja (podvukao: V.I.).
Poprište sviju tih borbi jeste ovaj besudni kraj, krajina Crne Gore i Arbanije, gde se kroz vekove krvave Crnogorci i Arbanasi, Kuči i Klimenti. Što odmah pada u oči, to je da se vidi u stvari jedan svet, sa jednim običajima, jednim životom, iako sa dve vere i dva jezika. Vojvoda ih u simpatijama ne dvoji, on pre svega slavi junaka i čojka sa obe strane, kojega opevaju pjesme naške i arbanaške.
Kako nama izgleda dalek i čudan taj život! Sve to ima svoju osobitu draž, i zvoni tako čudnovato i odiše nekom davnom, davnom prošlošću...
Moral tog sveta veoma je prost. Biti junak, prkositi smrti - jer čovek je zato da ubije ili da bude ubijen-držati reč, štititi gosta...
Što je značajno, to je što iz ovih krvavih i srednjovekovnih priča bije neka neizmerna dobrota, pod tvrdom korom slavnoga ratnika otkriva se meka duša puna saučešća, koja u dobru, u ljubavi, vidi ono što je najviše i najlepše...“(Nastaviće se)