Preveo i priredio: Slavko K. Šćepanović
Ti stihovi su se kasnije štampali i u našim listovima i časopisima. Oni su uneseni u zbirku „Prkosne strofe“. U stihovima uključenim u zbirku „Artikulisana riječ“ taj osjećaj slivenosti je bio još snažniji. Pedesetih godina, na pijesku male Azije, hiljade kilometara daleko od Beograda, počela je izgradnja Turkmenskog kanala. Hiljade kilometara od čitavog života pjesnika, od njegovih planina, i od njegovih briga, i od njegove tuge. Ali on je to osjećao kao da kanal kopaju njegovi rođeni sinovi, kao da vode Gindukuša napajaju njegovu zemlju, tačno kao da njegov sopstveni život neće biti dovoljno pun, ukoliko voda Pjandža jakim pritiskom ne poteče kroz ašhatske slavine. „Njemu je postala životna želja i potreba da se „suvi pijesak napuni vlage i mulja, da otvori svoje dubine za nova životna začeća....“ On preklinje:
Da bude - sve! Zanos da bude, upornost – da bude znanje, zamah
i kanal, i voda, prozori, runa, snop na njivi!
I kad odsjevi prozora , kopači moji, zatrepte oko vas i u vama,
biće to ja moje - kud god i vi!
„Moje „Ja“... samo s vama, u svemu...“ Samo s nama u toku deset godina. U mašti mladosti, u godinama zrelih razmišljanja. U trenucima ponosa i tuge, radosti i iskušenja, uvjerenosti i traženja. „Moje „Ja“... - samo s vama u svemu...“
Jurij Gagarin, German Titov, podigli su se u Kosmos. U ciklusu Zogovićevih stihova „Suze na rukopisu“ mogu se pročitati takvi redovi: „komunist, ljubav moja, nada moja, kosmos...“ U tim stihovima uvjerljivi znaci savremenosti, čak savremenog života. U njima iskonsko osjećanje oca , brata, koji je i ponosan, i trpi u sebi nemir, i ispunjen je srećom zbog ostvarene mašte, i guši u sebi strah, i blagosilja. U njima je ona ista vruća privezanost.
Ti Zemlji kažeš: dobru noć! Ti ćeš da spavaš.
Spavaj, nek ti je san travan, nek se talasa trava
na vjetru ... A ja neću da spavam.
Ti spavaj. A ja zatvaram uličnu tralabuku.
Ja ću da bdijem, s tranzistorom na straži.
Ti spavaj oko Zemlje, ti spavajući kruži,
kruži – ja te čuvam, ja te branim u duši.
Ako te ne čuvam – kako bi proticali sati,
kako ćeš da izdržiš, kako ćeš da se vratiš?
Zadrijemam li, ne gledam li ti grudi
s ostatkom sna – kako ćeš da se probudiš?
Da te napustim? Da te ne pratim na orbiti?
Ne. S moga mjesta jedino ja mogu bditi!
Ti kažeš Planeti : dobardan! Već budan i ispavan.
Smotra mišića i sprava. Kontrola leta. Ravan!
Sad i ja mogu dva sata da odspavam...
Uspjesi dijela čovječanstva kod nas i u čitavom svijetu Zogović osjeća kao mjeru smisla, mjeru opravdanosti sopstvenog života. On je zahvalan našoj zemlji:
– za to što je u teškom vremenu, u našem najtežem postojanju, osjetio u sebi naređenje: „Ustani! Ispravi se! Okreni se Suncu svakim svojim listom!“
– za to što je samo u životu s nama on mogao „od poznanika steći prijatelja, u rođenom ocu vratiti oca“.
Ja sam navela ovdje te Zogovićeve stihove, ne samo, i ne toliko radi prirodne zainteresovanosti sovjetskog čovjeka. Prilikom čitanja tih stihova meni se čini da bi svakoga od nas zaustavila čitava mjera sopstvene odgovornosti pred takvim osjećanjem i, može biti, misao o tome kako je teško biti dostojan takvog povjerenja, takve ljubavi. Povjerenja i ljbavi ne samo pjesnika Zogovića. Pa nije slučajno, odslušavši te stihove, Turčin Nazim Hikmet uzviknuo: „To je moj život! Moja osjećanja! Ne, gledaj kako je taj Crnogorac napisao!“ I da je živ Čeh Julius Fučik, ili Mađar Mate Zalka, ili Amerkanac Džon Rid – oni bi, vjerovatno, rekli to isto. Zbog toga što sve čim žive ti Zogovićevi stihovi, pomagalo je da se izgradi, da se prevlada u sebi mnogo sitnog, nanesenog, pomagalo da se u najtežim vremenima podigne do vrha građanstva i opštečovječnosti čitave mase ljudi poslednjih pedeset godina.
Gledam ponovo Zogovićeve knjige i časopisne publikacije, da ne bih propustila nešto važno u njima. Čitam i knjigu proze „Pejzaži i nešto što se događa“ (1968). U knjizi su priče, novele. U njoj je lirik Zogović otkrio takvo bogatstvo zapažanja, takvo poznavanje ljudskih karaktera svoga kraja, Crne Gore, odnosa, dudbina, svega što je godinama skupljao u svom obimnom sjećanju.
Uspjehe u pogledu čovječnosti i kod nas i u svijetu Zogović osjeća kao mjeru smisla, mjeru opravdanosti sopstvenog života. On je zahvalan našoj Zemlji:
Za to što je, u najtežim godinama, u najvećem našem ilegalnom postojanju, osjetio naređenje i sebi: „Ustani!“ „Ispravi se!“, „Okreni se ka Suncu svakim svojim listićem!“.
(Nastaviće se)