PRIREDIO: MILADIN VELjKOVIĆ
Druga grupa tobožnjih dokaza da Tito nije bio Josip Broz iz zagorskog Kumrovca svodi se na tvrdnje kako zagorsko seljače nije moglo da nauči da svira klavir, mačevanje, jezike, kao i da nije znao dobro hrvatski. Tek to je slab argument. Skoro svi velikani iz regiona jesu seljačka djeca koja su svašta naučila. Multilingvalnost je uobičajena crta većine aktivnih stanovnika Austrougarske, tog šarolikog mozaika naroda i jezika. Što se maternjeg jezika tiče, njemu je formalno gledano maternji bio slovenački, što se pokazalo kada je zbog nepoznavanja hrvatskog jezika dvaput morao da ide u prvi razred. A kasnije su mu se jezici pomiješali, što se i danas često dešava gastarbajterima. Dejan Đokić me je podsjetio da su se i Pašiću podsmijevali zbog lošeg govora i nepravilnog srpskog jezika, nazivajući ga „Šopom” i „bugarašem”.
Zapravo, sve te priče o zamijenjenom identitetu i mimo ovih pojedinosti, padaju u vodu kada se zapitamo o motivima i mogućnostima za tako nešto. Pominju se austrougarske i sovjetske tajne službe kao tvorci lažnog Josipa Broza. Austrougarska tajna služba morala bi da bude sastavljena od proroka volšebnika, pa da, na primjer 1913. godine, toliko dugoročno predvidi karijeru svog obavještajca pod Brozovim imenom. A i zašto bi to učinili? Isto tako, sovjetska obavještajna služba morala bi da bude izuzetno nesposobna, pa da joj promakne takvo prerušavanje. Da su Sovjeti stvorili lažnoga Broza, vjerovatno bi to upotrijebili da ga kompromituju kada su mu radili o glavi poslije 1948. godine. A postavlja se i pitanje zašto ljudi izmišljaju baš takve priče? Osim potrebe za misterijom i bajkovitošću, karakteristično je da se Brozu pripisuju identiteti stereotipnih nevaljalaca, na primjer, Jevrejina u desničarskim narativima, boljševičkog agenta itd.
Međutim, ostaje jedna nedoumica oko Brozovog identiteta. On se sam nekoliko puta izjasnio kao Jugosloven, nekoliko puta kao Hrvat, ali u javnim nastupima nije pominjao svoje slovenačko porijeklo. Zašto? Time bi se, recimo, u njegovoj projugoslovenskoj fazi potvrdio kao pravi višenacionalni Jugosloven, a i Slovenci su uglavnom u bivšoj Jugoslaviji imali bolji imidž od Hrvata. Doduše, možda je imao nekih ličnih problema sa Slovencima u svojoj porodici, o čemu ćemo nešto kasnije više reći.
Imamo sreću da sebi lako možemo da predstavimo kako je izgledao po imenu a i inače, blatnjavi Kumrovec u vrijeme njegovog rođenja. Jedan od najboljih filmova bivše Jugoslavije, Breza, Ante Babaje, opisuje život u zagorskom selu, doduše nekoliko decenija kasnije, ali samim tim slika krajem 19. vijeka, može da bude samo još mračnija. Tada Zagorje prolazi kroz dramatičnu agrarnu krizu, kao i veći dio regiona. Ionako nedovoljan posjed malog seljaka dalje je rasparčavan ukidanjem zadruga. Zagorje je jedna od najgušće naseljenih poljoprivrednih oblasti Evrope, sa stalnim viškom ljudi i manjkom zemlje i hrane. U župi Tuhelj, kojoj pripada i Kumrovec, djeca su masovno umirala. Tito je u Autobiografiji za Lajf dramatično istakao kako je samo 20 odsto djece doživljavalo petnaestu godinu. U Dedijerovim Prilozima iznosi se još jedan podatak sa svjesnom sentimentalnom porukom, da su ljudi zimi spavali obučeni i stisnuti jedni uz druge, ne bi li uštedjeli na grijanju. A tamo gdje se grijalo, dolazili su i susjedi da se ogriju. Oba podatka su pomalo pretjerana i tendenciozna, ali i ne osnovna činjenica da je riječ o vrlo siromašnom kraju. Na primjer, sigurno je tačno da je, kao u današnjim podsaharskim zemljama, šuma previše posječena, pa su kumrovački momci prelazili Sutlu, da u susjednoj Sloveniji kradu drva. Prilikom jedne takve ekspedicije, Franja Broz se oženio Marijom, ćerkom Martina Javeršeka, bogatog slovenačkog seljaka, i imali su petnaestoro djece u razmaku tipičnom za tradicionalno društvo: od godinu i po do dvije godine (tako da Marija nikako nije mogla u međuvremenu živjeti u Beču i roditi dijete grofu ili Jevrejinu.)
Brozovi su u Zagorje došli vjerovatno iz Dalmacije, ali možda i iz Hercegovine, pa čak po nekim iskazima i iz Italije ili Istre.
„Moj otac Franjo bio je crn kao vrag”, rekao je Tito u razgovoru sa Lidijom Šentjurc, slovenačkim visokim partijskim funkcionerom. Opet sam u iskušenju da ga uporedim sa Feliksom koji je bio „plav i tamnoput u isti mah, sa porcelanskim sjajem plavih očiju”. Poznate su Brozove oči, Dobrica Ćosić za njih kaže „oči risa”, i još „nijesam ni na jednom čovjeku vidio takve oči...” U Kumrovcu bi uvijek jedan Broz izučio kovački zanat i držao kovačku radnju... Osim toga, Brozovi su u Kumrovcu uvijek imali svoja kola i bavili su se prevozom robe cestama Lujzijanom i Jozefinom, čak do Jadranskog mora. U intervjuu Lajfu, Tito pominje svoje pretke kovače, kao najavu njegove metalske karijere. Kiridžijsku karijeru nije pominjao, mada bi time mogla da se objasni njegova sklonost ka putovanjima i ljubav prema konjima. Opšte siromaštvo porodice bilo je pojačano činjenicom da je Franjo Josip bio pijanac, grubijan prema ženi i djeci, koji je vremenom raskućio imanje –grunt.
(NASTAVIĆE SE)