Piše Goran Kiković, prof. istorije


Kako pišu hroničari i istoričari Crna Gora se u ruskim izvorima prvi put pominje na samom kraju 17. vijeka, 1698. godine, kada je ruski državnik Tolstoj, na putu za Italiju, u Boki posjetio mlade ruske plemiće koji su se tu obučavalim pomorskim vještinama (i koji su kasnije postali generali, admirali, diplomate…).
Tolstoj je u svom dnevniku zapisao da nedaleko od Kotora i Perasta žive ljudi koji se nazivaju Crnogorcima, da su vjere hrišćanske i jezika slovenskoga, da ih je malo, da nikome ne služe i da povremeno ukrštaju sablje sa Turcima, te ratuju sa Venecijom.
Već 1711, u vrijeme vladike Danila, počinju diplomatski odnosi između Crne Gore i Rusije. Doduše, to je više neka ad hoc diplomatija (tek nakon Berlinskog kongresa, 1878. godine, možemo govoriti o modernoj diplomatiji u Crnoj Gori).
Na poziv Petra Velikog u zajedničku borbu protiv Turaka, vladika Danilo je kazao Crnogorcima: ‘’Mi smo čuli da postoji hrišćanski car u sjevernom dijelu svijeta, Bog zna, kako daleko… Ali, kako smo mi u ovim brdima zatvoreni sa sviju strana… činilo nam se da on o nama, kao o šačici malog naroda, sakrivenog između zmija i škorpiona, ne može ništa da zna… Ali, evo danas, hvala Bogu, mi vidimo njegove poslanike i imamo u rukama njegovu carsku gramatu… Mi hoćemo da se Rusima, a Rusi nama, s Božjom pomoću, približimo, da ne bismo jedni od drugih bili tako daleko. I Rusi i mi smo iste krvi i istog jezika. Dakle, naoružajte se, braćo moja, Crnogorci. Spreman sam i ja, ne žaleći ni imanje ni život svoj, da pođem s vama u službu caru hrišćanskome i našem otačestvu’’. Uskoro je vladika Danilo otputovao u Rusiju i donio pozamašnu pomoć manastirima i siromašnom crnogorskom narodu.
Od tada pa sve do današnjih dana odnosi crnogorskog i ruskog naroda su bratski. Bilo je iskušenja u diplomatskim odnosima dviju država, i kako piše Jovan Plamenac između ‘’male crnogorske i velike ruske, čak i u vrijeme Svetog Petra Cetinjskog, posebno u vrijeme knjaza i potom kralja Nikole. Međutim, bratska ljubav dva naroda, jednokrvna i jednovjerna, užegnuta prije tri vijeka, nikada se nije gasila’’.
On ističe da se ‘’nije mali broj Crnogoraca školovao u Rusiji. Nije se mali broj Crnogoraca odselio u Rusiju. U ruskoj vojsci bilo je 30 generala i admirala, doseljenika iz Crne Gore. Neposredno nakon Oktobarske revolucije, veliki broj ruskih emigranata obreo se u ondašnjoj Kraljevini Jugoslaviji. Oko 70 000 ih se iskracalo u Zeleniki, među njima i 70 generala i admirala ruske carske vojske. Mnogi su otišli dalje, širom Kraljevine, ali dio njih je ostao. Crna Gora je tako dobila ljekare, inžinjere… Mnogima su i kosti pohranjene u zemlji današnje Crne Gore; mnogi Rusi upravo ovdje čekaju Drugi Hristov dolazak. Kao, uostalom, i mnogi Crnogorci u Rusiji. Među njima i jedan vladika, Vasilije Petrović’’.
(Nastaviće se)