Piše: PERIVOJE POPOVIĆ
„... Koji su to krojači u našoj istoriji zadavali mjere morala i njegove praktične strane? Nekada su to bili tumači Starog zavjeta, Marko Miljanov, Njegoš. Kasnije nam savremenici naglašavaju kako su se oduvijek pitanjima morala patili junaci knjiga...”
Emir Kusturica
I Kanjoš i vojvoda Draško upravo stoga i kao takvi apsolutnu prednost daju viteštvu kao predominantnom epskom, filozofskom, etičkom i kulturološkom stavu koji je ugrađen u mentalitet ljudi odakle potiču ili koga sami oni kao prauzori grade. Njegoš, Ljubiša i Marko Miljanov kroz postupke svojih junaka i njihova pojedinačna i opšta sistemska stanovišta izgrađuju duhovnost, kulturu, etiku, mentalitet i specifične civilizacijske domete sopstvenog naroda. Razumije se, u samom pristupu temi, opredijelili smo se da ravnopravno posmatramo obje kategorije – viteštvo i podaništvo. U skladu sa tim u istoj percepcijskoj ravni jesu i njihove literarne paradigme: u punoj i opštoj cjelovitosti Kanjoš Macedonović s jedne i mletački oficijelno birokratski aparat, od najnižeg carinskog činovnika do samoga dužda, s druge strane.
Usred relacije Kanjoš–birokrate, kao demarkaciona meta stoji Furlan. O tu literarnu širokoznačnu poetološku tačku razbijaju se ili pak čvrsto uspostavljaju inkoherentni meteoriti i etički zgusnute čovjekoprilične planete. Moguće stajne pozicije posmatrača, da još jednom naglasimo, prirodno su različite i naravno njihov legitimitet nije sporan kada je riječ o osporavanju ili opravdavanju, o negaciji i afirmaciji jednog ili drugog stava. Postoje, naravno, misaoni, smisaoni i etički stavovi koje nije moguće dovesti u pitanje, premda i tu, u datom životnom ili predsmrtnom trenutku može ljudsko da zapre spoznanje (po Njegošu) spoznanje samoga sebe, spoznanje drugoga i spoznanje realne zbilje koja čovjeka i „niže skota stavlja” (Njegoš). Tada je već svejedno kojem (ne)kulturnom modelu pripada i da li su novonastali modeli u korelativnoj ili isključivoj poziciji. Etički iskaz Ljubišin i Kanjošev u tom pogledu je i precizan. Pitanje je samo koliko ga ili kako neko u daljem poimanju afirmiše ili negira. U razjašnjenju, moguće je da može pripomoći čuveno Danteovo retorsko pitanje: „Ukopa li se, Bonifacije, ukopa li se i ti!?”
S Kanjošem, ili bez njega pitanje je sad „it is the question now!” U uslovno upotrijebljenim parafrazama čuvenih izreka, dijelom nastalih i na prostorima Mediterana, sugerira se mogućnost određenja. Ako se opredijelimo da Furlana srušimo sopstvenom mišicom i mudrošću, onda je tu Kanjoš; ako pak, hoćemo da za nas učini to neko drugi, što opet ima i svoje prednosti i puni legitimitet, onda Kanjoš nije na našoj strani. Ukopa li se, podaniče, ukopa li se i ti?
Nesebična podrška Kanjošu Macedonoviću u afirmaciji viteškog i negaciji podaničkog u (do)mediteranskom mentalitetu kao suštinski kritičkom odnosu naspram brodelovske latinomediteranologije jesu i brojni likovi životni i literarni, literarnoživotni junaci ostalih Ljubišinih „Pripovijesti crnogorskih i primorskih” („Skočidjevojka”, „Pop Andrović novi Obilić”, „Prodaja patrijare Brkića”, „Krađa i prekrađa zvona” i dr.). Treba samo nasuprot Bubića i Medina postaviti Stevana Štiljanovića, Popa Androvića, Ružu Vuka Mrkonjića, Vukca Paštrovića, ponosnu Gorde Spasojevu, pa i grešnika, a potom prkosnog pokajnika Stevana Kalođurđevića...
Svoju manje ili više (ne)pouzdanu priču mogu da ispričaju i Brodelu i nama još savremenijima Luka Braić, Grujo Građanin, Šćepan Mali, Mijat i Novak prema kotorskoj gospodi, ali i nedorečeno mudri starac Raško, npr.
Za ovoga koji upravo kazuje i bez ostatka i alternative podržava viteštvo kao etičku vertikalu, jedinstvena je poruka Vukac Paštrović, koga narodni sud progna iz rodnog kraja i doma, ali mu ga nikako ne iščupa iz srca i ponosa, ne okrenu ga protiv čovječnosti. On se u teškoj muci, ipak, pridruži Đulji Jovanovom i Ivezi Vukovom, kao i pop Andrović Obiliću u Carstvu Gospodnjeme. Kao i svi vitezovi. Kao nijedan podanik...
Kraj