PRIREDIO: MILADIN VELjKOVIĆ
Dr Aleksandra Vuletić zauzima istaknuto mjesto u srednjoj generaciji srpskih istoričara. Polje njenog istraživanja je društvena istorija Srbije u 19. vijeku, s posebnim odnosom na porodicu. Kao rezultat toga nastala je i njena vrlo značajna knjiga, nezaobilazna u sagledavanju srpskog društva toga vremena – „Brak u Kneževini Srbiji”. Uz njeno odborenje i saglasnost izdavača, beogradskog Zavoda za udžbenike, u narednih nekoliko brojeva prenijećemo ono što nam se iz nje učinilo najzanimljivim.
Dr Aleksandra Vuletić je rođena 1972. godine u Brčkom, a osnovnu školu i gimnaziju završila je u Šapcu. Diplomirala je na Filozofskom fakultetu u Beogradu, na kome je i doktorirala 2008. godine. Pored ove knjige, objavila je monografiju „Porodica u Srbiji sredinom 19. vijeka”, a zajedno sa Jasnom Mijailović i priručnik „Između posijela i balova. Život u Srbiji u 19. vijeku”. Sa Milošem Jagodićem priredila je dnevničke zabilješke Nikole Krstića, „Privatni i javni život I-II”, a objavila je i „Privatni život I-II”. Publikovala je i veliki broj članaka i naučnih radova iz oblasti braka i porodice.
Zaposlena je u Istorijskom institutu Srbije u Beogradu.
Institucija braka je jedna od najstarijih i najvažnijih socijalnih ustanova. Istorijski posmatrano, jedna od prvih funkcija braka bila je kontrola seksualnosti – institucija braka razvila se kao društveno prihvatljiv okvir prokreacije i nastavka ljudske vrste. Brak je imao važnu ulogu i kao sredstvo socijalne integracije; stupanje u brak predstavljalo je simboličan prelazak u svijet odraslih, a sklapanje bračne veze imalo je značajnu ulogu u kreiranju i usložnjavanju socijalnih veza. S obzirom na to da su bračna i porodična zajednica često predstavljale i osnovnu ekonomsku jedinicu u agrarnim društvima, brak je imao i izraženu ekonomsku funkciju. Neke od pomenutih funkcija ustanova braka zadržala je i danas, ali, zahvaljujući razvoju drugih društvenih institucija, njihov značaj sve više opada. Umjesto njih, sve veću ulogu dobija komponenta kojoj je u prošlosti pridavan relativno mali značaj, a to je emotivna funkcija braka.
Instituciji braka dato je važno mjesto u gotovo svim religijskim i ideološkim sistemima. Uspostavljanje kontrole nad ustanovom braka smatrano je važnim dijelom u uspostavljanju kontrole nad društvom kao cjelinom. Stoga je u svakoj istorijskoj epohi kontrolu nad brakom vršila najmoćnija društvena sila, a to su u proteklom istorijskom razvoju bile crkva i država.
S obzirom na to da je tokom srednjeg vijeka crkva u mnogim slučajevima bila moćnija institucija od države, ona je na sebe preuzela brigu za uobličavanje i nadziranje braka i porodice. Uobličavanjem te dvije institucije, uobličavalo se i društvo u cjelini, pa su briga i nadzor nad institucijama braka i porodice bile jedan od najvažnijih zadataka crkve.
Pošto je brak institucija starija od hrišćanstva, hrišćanska religija je u svoje učenje u velikoj mjeri inkorporisala već postojeća shvatanja o braku. U poznatoj novozavjetnoj sceni svadbe u Kani Galilejskoj, Isus je svojim prisustvom samo posvjedočio da je brak zaključen po već postojećim propisima i običajima; on u Kani nije ustanovio brak, nego ga je priznao u formi u kakvoj je i do tada postojao. Hrišćansko učenje je, međutim, doprinijelo mijenjanju pojedinih bračnih običaja i njihovom prilagođavanju novim društvenim uslovima. (...)
U srpskom društvu u kojem je institucija porodice dugo predstavljala jednu od najvažnijih društvenih ustanova, porodične i rodbinske veze su visoko vrednovane. Te veze su, s brakovima kao glavnim nitima, činile osnovno društveno tkanje u seoskom društvu.
Stupanje u brak nije se ticalo samo budućih bračnih partnera, već i njihovih porodica, kao i seoske zajednice u cjelini. U ceremonijama i ritualima koji prate sklapanje braka, porodica, rodbina i komšiluk imaju važniju ulogu od mladenaca. Čin sklapanja braka predstavljao je jednu od najboljih prilika za uspostavljanje socijalnih kontakata, stvaranje i reafirmaciju prijateljskih i rodbinskih veza i usložnjavanje socijalne strukture. Društveni običaji koji su prethodili svadbi, poput navodadžisanja i prosidbe, kao i brojne ceremonije i rituali koji su se odvijali tokom svadbe, bili su u funkciji stvaranja čvršćih veza među članovima različitih porodičnih grupa. Svadbeno veselje, koje je trajalo i po nekoliko dana (a nekada i čitavu sedmicu) i koje je okupljalo veliki broj učesnika, predstavljalo je centralnu ceremoniju na kojoj su porodični savezi javno ozvaničavani.
Sklapanje braka nije predstavljalo aranžman samo onih koji su u brak stupali, već i njihovih porodica koje su pažljivo procjenjivale prikladnost kako potencijalnog bračnog partnera, tako i njegove familije. Taj proces je bio ritualizovan i imao određene faze.
(NASTAVIĆE SE)