Piše: dr Radoslav T. Stanišić, filmski i TV reditelj
Muzičke komedije sedamdesetih godima moraju se, silom prililka, razlikovati od onih iz tridesetih. Prvih godina zvučnog filma snimanje muzičke komedije bilo je uzbudljiv doživljaj: u to vrijme se otkrivala muzička komponenta filma; koreografija, pjesme i muzika odista su predstavljali početak nove ere.
Vrijeme Džindžer Rodžers i Freda Astera je nepovratno prošlo.
Sa „Kabareom” Fos je htio da muzičkim komedijama da dublji karakter. Prednacistička klima; sa svojom veselošću po svaku cijenu, koja nagovještava zlokobne događaje, činila se idealnom za takvu novu muzičku komediju.
Rođan je u Čikagu, u poznatoj porodici pozorišnih umjetnika. Do afirmacije koreografa radio je kao glumac, reditelj i igrač. Pored pozorišnih kreacija nastupao je kao igrač i glumac u filmovima „Poljubi me Keti” 1953. godine, „Moja sestra Ejlin”, „Šta Lola želi” i mnogim drugim. Kao reditelj debitovao je filmom „Slatka Čeniti”, 1969. godine, koja predstavlja adaptaciju mjuzikla sa njegove muzičke scene. Proslavio se u cijelom svijetu filmom „Kabare”, koji je unio novi stil u žanru muzičke drame. Kabare je filmski mjuzikl iz 1972. Radnja filma je smještena u Berlin u vrijeme Vajmarske republike, 1931. godine, prije dolaska Hitlera na vlast. Tek drugi film reditelja, plesača, koreografa i brodvejskog giganta Boba Fosa odnijelo je kući osam Oskara, uključujući tu i Oskara za najboljeg reditelja koju je uzeo Kopola za Kuma.
Kabare je bio jedini istinski veliki mjuzikl 70-ih, bez obzira na prognoze da će to biti Fosov „Springtime for Hitler” („Kome treba mjuziki sa nacistima?”). Odgovor je glasio – svakom kome je stalo do toga da ga očaraju. Bob Fos je bio cinik odgajen u duhu vodvilja, koji je ostario u burlesknim i ljigavim noćnim klubovima. Niko drugi nije mogao da uzme mjuzikl Džona Kandera i Freda Eba, utemeljen na drami Jona van Dratena I`m A Camera, koja je zapravo bazirana na Kristofer Išervudovom romanu ,,Goodbye Berlin”. Samo je par numera iz mjuzikla uzeto za film, a Kander i Eb su napisali nove, koje su došle kao zamjena. Film je bacio tako hladan, blistav pogled na njegove grešne, bezdušne stanovnike Berlina 30-ih. Za razliku od pozorišnog mjuzikla, gdje se pjesmom izražavaju osjećanja, kao i tok same radnje, u filmskoj verziji pjeva se samo na pozornici i u biergartenu. Osim u sceni u biergartenu, u filmu samo dvoje glavnih junaka pjevaju.
Mjuziklu se često divimo i uživamo u igračkim numerama, fascinantnom dekoru, blještavim efektima i omiljenim pjevačima, ali ga sasvim rijetko priznajemo za umjetnost. Postavljaju mu se izuzetno veliki zahtjevi u pogledu ritma, vizuelnog izraza, artizma i, svega što može da nadvisi naivne fabule ili melodramske sadržaje. Zato svaki veliki uspjeh kritika najčešće povezuje sa trenutnim ukusom publike ili modom. Sve to zapravo znači da su ovakvi filmovi mnogo više od ostalih podređeni trenutku, svom vremenu i što je najvažnije, ukusu koji se formira na osnovu najviših dometa koje postižemo u muzičkim revijama, kabareima, na estradi, a u novije doba i na televiziji. Film bi morao da predstavlja sintezu svega, ali i savršenstvo koje natkriljuje svoje uzore.
(Nastaviće se)