PRIREDIO: MILADIN VELjKOVIĆ
Akademik Vasilije Đ. Krestić, koji spada u najznačajnija imena srpske i jugoslovenske istoriografije, punih pet decenija bavi se istorijom Hrvatske, položajem Srba u njoj i sudbinom srpsko-hrvatskih odnosa i jugoslovenske ideje. Pored mnogih drugih njegovih knjiga, o tome se govori i Krestićevoj knjizi „Genocidom do Velike Hrvatske”, koja je do sada imala četiri izdanja na srpskom jeziku, dva na engleskom, a objavljena je i na francuskom jeziku. Uz njegovo odobrenje, feljton smo priredili po njenom četvrtom izdanju, koga je 2015. objavila Catena mundi iz Beograda.
Akademik Krestić rođen je 20. jula 1932. u Đali, u Banatu. Osnovnu školu je završio u rodnom mjestu, a gimnaziju u Novom Kneževcu i Zrenjaninu. Studije istorije je završio na Filozofskom fakultetu u Beogradu 1957, na kome je deset godina kasnije i doktorirao. Na tom fakultetu, kao predavač na Katedri za istoriju naroda Jugoslavije i nacionalnu istoriju novog vijeka, prošao je sva naučna zvanja do penzionisanja 1997. godine.
Za dopisnog člana Srpske akademije nauka i umjetnosti izabran je 1981, a za redovnog člana 1991. godine. Od 1982. direktor je Arhiva SANU. Objavio je preko 40 knjiga i oko 600 naučnih radova.
Državno i istorijsko pravo Hrvatske jedno je od značajnijih pitanja i u ranijoj prošlosti i u savremenim zbivanjima, koje je veoma uticalo i još uvijek snažno utiče na međusobne odnose Srba i Hrvata. Zbog nedovoljno proučenih hrvatsko-srpskih odnosa, zbog pogrešnog i tendencioznog prikazivanja tih odnosa, koji su i poslije Prvog i nakon Drugog svjetskog rata uljepšavani i dotjerivani prema dnevnopolitičkim potrebama, pitanje državnog i istorijskog prava Hrvatske, koje je u osnovi svih hrvatskih i srpskih nesporazuma, sukoba, genocidnih stradanja Srba, pa i rata do kojeg je došlo između njih 1991. godine, nije prikazano na naučno vjerodostojan način. Kako se bez boljeg poznavanja ovog pitanja, bar u granicama u kojima je ono vezano za bitisanje Srba u Hrvatskoj, Slavoniji i Dalmaciji, ne može naučno objektivno procijeniti i razumjeti ni prošlost ni sadašnjost srpsko-hrvatskih odnosa, pokušaću u što kraćim potezima da ga osvijetlim.
Čitava istorija Hrvata u državnim okvirima Ugarske (od 1102. god.) i Austrije (od 1527. god.) prožeta je neprestanim raspravama o državnopravnom statusu Hrvatske. Cilj tih rasprava bio je da se istakne i dokaže da je Hrvatska, i u državnim okvirima Ugarske i Austrije, sačuvala svoju samostalnost, da se utapanjem u nove države nije izgubila njena državna posebnost. Što je u političkoj praksi, u životu, hrvatska državnost bila manja i uža, to je u raspravama koje su vodili Hrvati ona sve više isticana i dokazivana. Stoljećima vodeći papirološku državnopravnu borbu protiv Mađara, Hrvati su postali istinski eksperti u toj oblasti. Čak i kada je njihova državnost bila svedena na tanke niti, pa i kada su te niti bile pokidane, kada je Hrvatska postala obična pokrajina Ugarske, hrvatski političari su zadivljujućom upornošću isticali da treba razlikovati stvarno od pravnog stanja. Svim silama trudili su se da dokažu, što je bilo teško i nemoguće dokazati, da u pravnom pogledu nikada nije došlo do diskontinuiteta hrvatske državnosti.
Zahvaljujući tim i takvim vjekovima vođenim raspravama sa Mađarima, hrvatska istorija i politika duboko su prožete državnim pravom i istoricizmom. To opterećenje nije nestalo ni kada se Hrvatska izdvojila iz Austrougarske i kada se našla u sastavu prve i druge Jugoslavije. Uočljivo je da njeni čelnici i danas, kao da vrijeme stoji, kao da se kod nas i u svijetu ništa nije promijenilo, operišu podacima kojima su operisali i njihovi prethodnici iz davno prohujalog staleškog – feudalnog društva.
Hrvatska politika u doba feudalizma, opterećena i do srži prožeta državnim pravom i istoricizmom, imala je u odnosu na Ugarsku i Austriju do Revolucije 1848/49. godine odbrambeni karakter. Poslije Revolucije 1848/49. ona nije izgubila taj karakter, ali je iz godine u godinu sve više dobijala agresivne i zavojevačke osobine. U tom pogledu hrvatska politika se u vjekovnoj državnopravnoj borbi protiv Ugarske, pa i Austrije, poistovjetila sa mađarskom agresivnom i zavojevačkom politikom. Isto onako kako su Mađari vjekovima atakovali na Hrvate, tako su Hrvati, ali mnogo bezobzirnije i surovije, atakovali na Srbe. U odbrani „historijskog prava hrvatskog naroda”, koja je imala cilj da „oživotvori hrvatsko državno pravo”, tj. da obrazuje veliku i samostalnu hrvatsku državu, u drugoj polovini 19. vijeka u Hrvatskoj je stvorena ideologija beskompromisnog, ekskluzivnog hrvatskog nacionalizma, koji je oštricu svoje netrpeljivosti, najčešće i najžešće, od najranijih dana do danas, usmjeravao protiv Srba. Uz to, po uzoru na mađarsku stalešku politiku započetu s kraja 18. vijeka, izraženu u devizi da na tlu Mađarske postoji samo jedan narod – mađarski, većina hrvatskih političara je smatrala, kao što i danas smatra, da na teritoriji Hrvatske postoji samo jedan „diplomatički”, odnosno „politički”, ili, kako bi se danas reklo, „konstitutivni” narod, a to je hrvatski.
(NASTAVIĆE SE)