Piše: dr Radoslav T. Stanišić, filmski i TV reditelj
Tradicija igra veliku ulogu – pa biti originalan u domenu ovog specifičnog izraza nije lako. To su osjetili mnogi poznati reditelji a posebno Majkl Pauel i Emerik Presberdžer, zatim Džordž Kjukor, Džordž Sidni, Oto Premindžer, Ričard Rodžers, Bili Vajlder, Vičenco Mineli, Luj Mal, i mnogi drugi. Kriterijumi u procjenjivanju vrijednosti njihovih ostvarenja bili su manje-više odavno poznati i već gotovo standardizovani. Kada se pojavio početkom sedamdesetih godina film Boba Fosa „Kabare” sve je došlo u sumnju a istovremeno su i otvorene drugačije perspektive klasičnog mjuzikla. Koristio se Fos veoma mnogo muzikom, pjesmom i igrom, nije htio po svaku cijenu da napravi mjuzikl već je želio više – po svom senzibilitetu da načini pravi film. To je značilo promjenu ne samo u dekoru i formi, pa i samom ritmu, već i u svim drugim komponentama ovakve konstrukcije; u tim kadrovima poznatog mora da se stvori nešto što će radikalno da promijeni stil. „Kabare” je našao prostor u tridesetim godinama prošlog vijeka i to u okvirima njemačkog društva gdje su se lomile stare tradicije i nagovještavale uznemiravajuće promjene pred kojima niko nije mogao da bude ravnodušan.
To se više naslućivalo nego što je bilo javno eksponirano i zato Fos nastoji da izbjegne već onu dobro poznatu identifikaciju ovih prilika time što se ukazuje na Jevreje, bahate nacističke odrede i razne agresivnosti. Njega je više interesovala atmosfera, skrivena osjećanja, ponašanje pojedinaca u situacijama koje su zahtijevale intimna opredjeljenja, nego javne manifestacije i sociološke pojave. Iz onog što film prikazuje svi Ijudi, bez obzira kojim slojevima pripadali, šta radili, o čemu maštali ili šta smjerali, uključeni su u te prilike i niko ne može da bude do te mjere slobodan da se ponaša sasvim nezavisno. Otud atmosfera i međuodnosi donekle potiskuju samu psihologiju i sugerišu ponašanje aktera. Kako je sve tu relativizirano, a uz to nam se čini da jednom zavisi od sasvim subjektivnih inicijativa, drugi put od objektivnih činilaca – to se izbjegava apriorni sud o samim događajima. Početkom 1930-ih američka pjevačica Seli Bouls nastupa u klubu „Cica maca”. u Berlinu. Njen novi sustanar je Brian Roberts (Michael York), rezervisani britanski intelektualac, koji daje privatne časove engleskog kako bi zaradio pare za život u Berlinu, gdje završava svoje studije njemačkog. Sali pokušava da zavede Brian, ali pošto joj ne uspijeva, ona posumnja da je gej (Kristofer Išervud, na čijoj poluautobiografiji se film indirektno bazira, bio je gej i otišao je u Berlin...). Brian kaže da je probao da bude sa ženama, ali da nije uspjelo. Njih dvoje postaju prijatelji i Brian postaje uključen u njen boemski život u poslednjim danima Vajmarske republike. Kasnije u filmu Brian i Seli postaju ljubavnici i Brian zaključuje da su uzroci prošlih neuspjeha bile same žene, a ne on. Fos zato smatra da je to sve pravi kabare u kome se miješaju, poistovjećuju ili razilaze istine i opsene, iluzije i stvarnost, ponekad sladunjavo ali i gorko, satirično i sarkastično, zavisi ko i šta posmatra. On bi volio da njegove ličnosti ne predstavljaju jedan sadržaj već da ga pretpostavljaju sebi ili stvaraju za sebe kako bi mogli da se pojavljuju u tim složenim ali vidljivim nijansama.
(Nastaviće se)
Komentari
Komentari se objavljuju sa zadrškom.
Zabranjen je govor mržnje, psovanje, vrijedjanje i klevetanje. Nedozvoljen sadržaj neće biti objavljen.
Prijavite neprikladan komentar našem
MODERATORU.
Ukoliko smatrate da se u ovom članku krši Kodeks novinara, prijavite našem
Ombudsmanu.