Piše: dr Radoslav T. Stanišić, filmski i TV reditelj
U filmu „Kabare” muzički refren rezimira ono što se dogodilo, daje svoj komentar, a kada je potrebno mijenja logiku stvari i izvrgava podsmijehu, deformiše ili sve pretvara u kalambur.
Da ništa nije određeno i da se u tom raslojavanju moramo snalaziti sami, misao je veoma prisutna i u koncepciji lika zabavljača i konferansijea u kabareu „Cicamaca”. To nije nikakav ekskluzivni lokal: publika je dosta heterogena, ponekad i zaluta neki bolji gost, ali su uglavnom to mali ljudi, socijalno neizdiferencirani. Mentalitet im se lako mijenja i osjeća se izvjesna malograđanska otuđenost od prave ljudske pirode. Baš zato je konferansije najčešće sličan dvopolnoj lutki ili klovnu i čas ističe svoje muške ili ženske osobine, tek da bi ono što govori zamaglio i odbranio. Sve je karusel različitih boja, svaku registrujemo, ali se nijedna ne zaustavlja u našem oku. U tome je Bobu Fosu veoma koristilo njegovo televizijsko iskustvo, pa se nijansama crvene postižu izuzetni efekti.
Ali, nijesu to samo vješti televizijski, pozorišni ili filmski trikovi i dosjetke, jer svuda izbija nostalgična zabrinutost, osjećanje usamljenosti, tuge, pa ni smijeh nije tako spontan i radostan jer je iza njega uvijek mučnina.
Muzika je tako postala dramska snaga koja akterima obezbjeđuje sigurnost. Život male Seli Bouls nadahnuto i spontano igra Lajza Mineli. Potvrđivanje pad blještavim svijetlom, mali flertovi i besciljno tumaranje od danas do sjutra – za sve je to moguće naći opravdanje, pogotovo što ona svojom iskrenošću izaziva simpatije tako da sve ono što nam inače izgleda poročno, Seli Bouls je opravdano i dozvoljeno. Duhovita je, ali i cinična i to prenosi i na sebe, tako da u njoj nalazimo nešto od izgubljenosti mladosti unaprijed lišene svake budućnosti. Seli postaje prijateljica sa baronom Maximilianom von Heuneom (Helmut Griem), bogatim plejbojem, koji poziva nju i Briana na svoje imanje van grada. U sceni kada njih troje zajedno plešu postaje nejasno koga zapravo Maks želi da zavede. Vremenom on gubi interesovanje za njih i ostavlja ih u Berlinu, uprkos zajedničkim planovima. U njenoj igri isto tako ima parodičnosti, ali i izvjesnih simboličnih značenja. Numere koje se izvode u kabareu pokazuju naličje života. Nacističke strasti se veoma uspješno ismijavaju i persifliraju. Zar to nije sugestija da je život u kome svi učestvujemo jedna vrsta kabarea? Može li u njemu pojedinaic da nađe sigurnost, postojanost i sreću? Moramo li se svi tome prikloniti, potpuno adaptirati i poistovjetiti sa histerijom gomile? Čemu čovjek treba uopšte u ovako nesigurnom vremenu da se nada? Da li on može da obuzda svoju prirodu? Može li da smiri te pomahnitale strasti, da izdigne sebe iznad stihije, da se odupre zavodljivim lažima i da sačuva slobodu duha? Bob Fos umije da podstakne na razmišljanje. Zar njegova junakinja ne dolazi u krizu baš onda kada se zaljubljuje i kada joj se čini kako je sve navodi na to da promijeni svoj život, da se prepusti malim, običnim zadovoljstvima, da bude kao ostali svijet, zaokupljen porodičnim i društvenim brigama?
Za nju je to užasavajuće, jer u tome vidi konformizam, prihvati li da liči na ostale moraće da se pokori njihovim idejama, šta taj život obećava njenoj raspusnoj i nezadovoljenoj mladosti?
(Nastaviće se)
Komentari
Komentari se objavljuju sa zadrškom.
Zabranjen je govor mržnje, psovanje, vrijedjanje i klevetanje. Nedozvoljen sadržaj neće biti objavljen.
Prijavite neprikladan komentar našem
MODERATORU.
Ukoliko smatrate da se u ovom članku krši Kodeks novinara, prijavite našem
Ombudsmanu.