Osamdesetdvogodišnji Lav N. Tolstoj je živio punim intelektualnim životom, iako je bio u poznim godinama. Ponovo je iščitavao voljene filozofe i pisce i nastavljao da piše svoja pisma i vodi dnevnike. Svoj „tajni” dnevnik je počeo na ovaj način.
2. jun 1908. godine
Počinjem da pišem dnevnik za sebe – tajni.
Moja situacija bi bila nepodnošljiva, ako ne bih imao saznanje da sve ovo što se dešava, ipak, koristi mojoj duši i da je sve to sastavni dio života.
Kad bih čuo da pričaju okolo o meni kao čovjeku koji živi u izobilju i otima seljacima teško zarađenu sirotinju, da propovijedam hrišćanstvo, a dajem u zakup male pracele zemlje tim istim seljacima i krijem se iza svoje drage žene zbog tih nedjela, rekao bih bez imalo kolebanja da sam loš čovjek. I baš zbog toga osjećam potrebu da se odreknem slave i živim za svoju dušu.
Mnogo mi je teško na duši. Znam da je to ponekad i dobro za dušu, ali je teško podnijeti.
Pitam se šta treba uraditi? Da napustim i ostavim sve? Ali, kud da odem? Da odem kod Boga, da umrem? Jednostavno želim da me nema.
Bože pomozi, pomozi mi Bože!!!
Samo mogu da odem u smrt.
4.jun 1910.
Otišao sam kod Sonje (supruga-prim.V.P.) i rekao joj da je sve uredu. Nijesam ni imao loših osjećanja prema njoj. Pomozi Bože i hvala Ti, ne zato što si mi pomogao, već zato što si me stvorio ovakvog da mogu da praštam, da volim i da sam srećan zbog toga.
6.jul 1910.
Ustao sam rano. Osjećam se loše. Pozdravio sam se sa Marijom Aleksandrovnom i ispratio je. Sonja je išla na kupanje. Razgovarao sam sa njom bez svađe, prilično mirno. Nijesam mogao ništa da radim, dosta sam loše. Sonja je išla kod Zveginceve. Nije mi to po volji. Čitav dan mi je bio loš. Loš je zato što meni nije dobro i ne mogu da pišem. Čak nijesam mogao da radim ni korekturu. Pojahao sam konja i otišao kod Čertkova ( publicista, najbliži saradnik i prijatelj Tolstoja). Kad sam se vratio kući, zatekao sam Sofiju Andrejevnu (supruga) u rastrojstvu i nikako nijesam mogao da je smirim. Naveče sam čitao. Kasno su došli Goldenvejzer (pijanista, kompozitor i jedan od najbližih prijatelja Tolstoja) i Čertkov.
Sonja se objašnjavala i raspravljala sa Čertkovom i nije mogla nikako da se smiri. Razgovarao sam sa njom do kasno u noć. Te noći nijesam ni spavao.
10. jul 1910.
Probudio sam se u 5 sati ujutro. Ustao sam, ali sam se osjećao loše i opet sam legao. U 9 sati sam pošao u selo kod Kopilova. Dao sam mu novac. Sve je bilo uobičajeno i dobro. Prošao sam i pored kuće Nikolajeva. On je izašao i opet počeo priču o pravdi i pravičnosti. Ja sam mu rekao da se pravičnost shvata kao nešto vještaško i da ona nije potrebna hrišćanstvu. Čak ni đavo ne bi mogao da je učini stvarnom. Pravda je neostvarljiva i kao takva je sasvim nepotrebna hrišćanstvu.
Kući sam napisao dugo pismo radniku kao odgovor na njegovo mišljenje o „Jedinom sredstvu”. Ja i Čertkov smo pojahali konje i pošli u šetnju. On mi je pričao o neprotivljenju, što me je začudilo. Po povratku sam legao da spavam. Brzo sam se probudio i počeo da čitam članak „Povratak bludnog sina”. Zatim su došli da se pozdrave sa mnom Sutkovoj i Kartušin. Mnogo su mi dragi ljudi.
Treba znati: O vjeri možeš da promijeniš mišljenje. Osim toga, vjere mogu da budu suprostavljene jedna drugoj. Istina je, vjere se više pokazuju izvana, nego iznutra i zato su vjere nestalne i međusobno suprostavljene, a razum jedan i nepromenljiv.
Opet počinje razgovor o Čertkovu i ja sam ga izbjegao.
11. jul 1910.
Jedva da sam živ. Noć je bila grozna. Najgroziji od svega je bio Lav Ljvovič. On me je prekoravao i grdio kao malo dijete i naređivao mi i prisiljavao me da idem u baštu i da dovedem Sofiju Andrejevnu... Ne mogu više ni da ga pogledam mirno. Meni još uvijek nije dobro. Nesrećna Sonja se smirila. Njena bolest je opaka i teška. Pomozi mi Bože da sve to izdržim. Zasad nekako izdržavam. Sad je 11 sati. Liježem da spavam.
Sljedećeg dana smo kod Suhotinih (kod zeta). Pisao sam dnevnik. Zajedno sam sa Mihailom Sergejevičem i Goldenvejzerom bio na jahanju. Sonja je i dalje loše. Ništa ne jede. Ali se drži. Bože pomozi i meni i njoj.
Nastaviće se
Preveo i priredio:
VOJIN PERUNIČIĆ