PRIREDIO: MILADIN VELjKOVIĆ
Čitav slučaj u Saboru Hrvatske iz januara 1866. godine, vezan za adresu, bio je žalostan signum temporis, koji je nagovještavao mukotrpan razvoj odnosa između Srba i Hrvata, ali i jugoslovenske misli i zajedničkog života u jugoslovenskoj državi. Istorici, koji su se bavili ovim vremenom i ovim problemima, nijesu bili na nivou svojih profesionalnih i naučnih obaveza. Umjesto da su razobličavali zlo, oni su ga prećutkivali, pa i uljepšavali. Time su zlo pothranjivali u uvjerenju da nauci neće mnogo štetiti, a da će politici i jugoslovenskoj misli koristiti. Vrijeme je pokazalo da su od takvog njihovog ponašanja postradali i nauka i politika, i narod i država. Glorifikovano je jugoslovenstvo Štrosmajerovog tipa, koje i nije bilo jugoslovenstvo, već hrvatstvo i velikohrvatstvo, zavijeno u jugoslovensku oblandu. Država stvorena na temelju apokrifnog jugoslovenstva nije mogla biti stabilna, ni dugog vijeka. Zasnovana na pogrešnim ideološkim osnovama, od časa kad je stvorena bila je osuđena na propast.
O ustanovi tzv. političkog naroda zaslužuje da bude pomenuto i stanovište Svetozara Markovića, mladog i lucidnog srpskog političara socijalističkog opredjeljenja. Marković je bolje od mnogih potonjih, pa i savremenih srpskih istoričara i političara, uočio da ta ustanova, i u Ugarskoj i u Hrvatskoj, ima zadatak da od višenacionalne Ugarske i iste takve Hrvatske stvori u nacionalnom pogledu homogenu i jedinstvenu kako Ugarsku, tako i Hrvatsku. Bez okolišenja napisao je da mađarski političari, Deak, Etveš i Andraši, imaju cilj i žele „da stvore 'veliku Ugarsku', u kojoj bi bio jedan politički narod – mađarski”. Uočavajući iste težnje i kod Hrvata, Marković je zabilježio: „Hrvati već davno govore i rade da osnuju 'Veliku Hrvatsku' pod zaštitom Pešte i Beča, u koju bi ušli još i neki djelovi turske carevine”.
Politiku Mađara i Hrvata on je ocijenio kao osvajačku i nasilničku. „Zagrebačka gospoda”, po njegovom viđenju, „hoće da na račun srpske narodnosti šire svoju narodnost”. Markoviću nije izmaklo iz vida, što je mnogima izmicalo, pa još i danas izmiče, da je Štrosmajerova Narodna stranka velikohrvatska i da je Hrvatima cilj da po svaku cijenu dođu do svoje države. Radi tog cilja, naglasio je Marković, Hrvati bi žrtvovali sve, i „okružnu i opštinsku slobodu” i „sva naprednjačka načela”, „a nema sumnje da bi (...) još mnogo dalje žrtve učinili cezarizmu kad bi im pomoglo da, npr. zadobiju Bosnu i Krajinu u hrvatsku državu, kao što su zaista (u tom smislu –V.K.) i vodili pregovore 1868.g.”
Nezadovoljan politikom hrvatske Narodne stranke uoči revizije Hrvatsko-ugarske nagodbe 1873. g. i njenom spremnošću da radi osvajanja vlasti „svom snagom” pomaže tadašnju mađarsku vladu, Marković je naslutio da je na pomolu istorijski zaokret, razlaz i sukob Hrvata sa Srbima ne samo sa područja Hrvatske već i čitave Austrougarske. Nepogrešivo je procijenio da su Štrosmajerovi partijski sledbenici, okupljeni oko lista Obzor, spremni na izdaju Srba, dojučerašnjih saveznika u borbi protiv te iste mađarske vlade, koju su sada htjeli „svom snagom” da pomažu. Čuvajući se oštrih riječi i prenaglih zaključaka, Marković je, i pored sve opreznosti i taktičnosti, politiku hrvatske Narodne stranke oštro osudio. Zaključio je da su načela te stranke veoma labava, da u pogledu morala ona ne zaslužuje nikakve pohvale i da je njeno ponašanje suviše čudnovato. Zbog svega toga objavio je u Radeniku januara 1872. godine kritički intoniran tekst pod naslovom Šeprtljarenje hrvatske Narodne stranke.
Veliki je propust naše istoriografije što je Markovićeve sudove o hrvatskoj politici, posebno o Narodnoj stranci, potpuno zanemarila. Mislim da neću pogriješiti ako ustvrdim da to nije učinjeno slučajno. I to je jedna od investicija kratkovide srpske politike, koja je imala zadatak da cementira tzv. bratstvo i jedinstvo sa Hrvatima. Taj cement, kako je vrijeme pokazalo, nije se dobro vezao. Zanemarujući Markovićevo mišljenje o hrvatskom istorijskom pravu, hrvatskom političkom narodu, velikohrvatskim težnjama, labavim načelima i moralu hrvatske politike, koji nije za pohvalu, naša nauka u svemu je potvrdila Markovićeva shvatanja, ali je zakasnila u tim potvrdama čitavih stotinu godina. Markovićeve ocjene o velikoj Srbiji, velikosrpskoj politici i velikosrpskim težnjama svima su dobro poznate i u svakoj prilici su eksploatisane kako u nauci, tako i u politici. Utoliko je zanimljivije da su njegova viđenja hrvatske politike bila potisnuta, zapostavljena i zaboravljena. Posljedice tog svjesnog i smišljenog zaborava, koji je politički motivisan, ogromne su i tragične. To je još jedan očevidan dokaz da oni koji ne poštuju muzu Klio i njena načela, koji nijesu spremni da izvlače pouke iz prošlosti, kad-tad moraju biti kažnjeni.
(NASTAVIĆE SE)