PRIREDIO: MILADIN VELjKOVIĆ
Baš zato što su željeli da u Hrvatskoj i Slavoniji vide samo jedan, i to hrvatski „politički” narod, što Srbima u Hrvatskoj nijesu priznavali nacionalnu individualnost, što su smatrali da u Hrvatskoj nema Srba, jer oni čine samo dio hrvatskog „diplomatičkog” naroda, Štrosmajerovi narodnjaci, kasniji obzoraši, manje dosljedni od pravaša u negiranju Srba, ipak nijesu htjeli u zvaničnom nazivu jezika da upotrijebe pridjev srpski. Da se po nazivu službenog jezika ne bi vidjelo da u Hrvatskoj ima Srba, da se time zvanično i javno ne bi narušila teorija o postojanju samo jednog, i to hrvatskog „političkog” naroda, narodnjaci, i kasnije obzoraši, nijesu htjeli da nazovu jezik hrvatsko-srpski, hrvatski ili srpski, već su se, iz razloga koje sam objasnio na drugom mjestu, opredijelili za ime jugoslovenski. Radije su pristajali da kažu i jezik narodni i naš jezik, samo da ne upotrijebe riječ srpski.
Bez namjere da povezujem stav narodnjaka i obzoraša prema Srbima sa politikom Hrvatske dvorske kancelarije, kojoj je Mažuranić stajao na čelu, kada je već riječ o jeziku, zanimljivo je čuti jednu ocjenu Vatroslava Jagića. U pismu poznatom srpskom književniku i uredniku Ljetopisa Matice srpske Antoniju Hadžiću, pisanom 1864. godine, Jagić, između ostalog, kaže: „Evo Vam šaljem četvrti i poslednji svezak Književnika, pa Vas molim, ako li ikako dolikuje tendenciji vašeg vrednoga časopisa, da ga spomenete, ali ujedno ne bi sgorega bilo, da kažete, kako ni malo ne dolikuje hrvatskoj kancelariji, što se mjesto drugih važnijih stvari toliko brine za svoj zastarjeli pravopis, kojega više nitko ne upotrebljuje osim dvojice ili trojice, dapače da je upravo griešno, što se prieti onim ljudima, koji se žrtvuju za stvar, koja smijera na korist i prosvjetu naroda, pak hoće i izvan škole da nametne drugim ono, što se zna, da ne valja ništa, dapače što ciepa i neslogu pravi između Hrvata i Srba.
Poznati hrvatski političar iz Dalmacije, Miho Klaić, koji je budno pratio i dobro poznavao hrvatsku politiku i odnose između Hrvata i Srba u Banovini, povodom rasprava vođenih u Dalmatinskom saboru o nazivu jezika, o tome da li će se on zvati samo hrvatski ili hrvatsko-srpski, oštro je osudio zagrebači list Obzor stoga što je njegov urednik Dinko Politeo pružio otvorenu podršku hrvatskim političarima iz Dalmacije koji su, u skladu sa politikom zasnovanom na hrvatskom državnom pravu i teorijom o postojanju hrvatskog „političkog” naroda, poricali nacionalnu individualnost Srba u Dalmaciji. U pismu pisanom u Zadru 7. aprila 1892. godine, a upućenom poznatom političaru Šimi Macuri, M. Klaić je, između ostalog, pisao: „Pišem vam za potužiti se na držanje `Obzora` prema onome što se u našem saboru dogodilo pri zadnjem zasijedanju. `Obzor` se odlučno stavlja na stranu Bjankina, a osuđuje nas, jer smo glasovali za ispravak Puljeza. Najprvo je opazit da isti predlog Bjankina bio je neumjestan i neopravdan, pošto mu je on dao ono znamenovanje u svome dugome govoru. To nije bilo nego napadanje i nijekanje Srba. I mi iza toga morali smo glasovati za Puljeza ako nismo htjeli još jače raspiriti mržnju među jednokrvnom braćom i pokazati se pravim varvarima pred izobraženim svietom. A `Obzor` da nas osudi, zove u pomoć državno pravo i neke teorije o političkome narodu, i razlike među narodom i narodnosti, koje u naše glave ne ulaze. Ipak je `Obzor` dosad slovio kao zagovaratelj sloge među Srbima i Hrvatima i zato je od pravaša često napadnut”. Završavajući pismo, a imajući u vidu držanje obzoraša prema Srbiji i njihovo zagovaranje teorije o hrvatskom „političkom” narodu, Klaić je, u ime grupe poslanika na Dalmatinskom saboru, koja se nije saglašavala sa politikom pravaša i obzoraša, napisao: „Pri ovakvom držanju `Obzora` prema nama, zaista ne znamo koja je razlika među pravašima i obzorašima”.
Kad je jedan hrvatski političar takvog uleda kakav je imao Klaić, i tih znanja o hrvatskoj politici i njenim tokovima kakvim je on raspolagao, mogao pitati kakva je razlika između pravaša i obzoraša u stavu prema Srbima i teoriji o hrvatskom „političkom” narodu, onda nije potrebno navoditi i druge, inače brojne dokaze o tome da su sve hrvatske građansko-političke opozicione stranke, svaka na svoj način, sa manje ili više odlučnosti i dosljednosti, sve do početka politike novog kursa, poricale nacionalnu individualnost Srba u Hrvatskoj i zalagale se za praktično oživotvorenje ideje o hrvatskom „političkom” narodu. Drugim riječima, čitava druga polovina 19. vijeka, a naročito poslednjih 25 godina toga stoljeća, u znaku su neprestanih borbi između Hrvata i Srba, borbi koje su se, u krajnjim konsekvencama, svodile na pitanje uspjeha ili neuspjeha hrvatske građanske opozicione politike, tj. na pitanje nestanka ili opstanka nacionalne i političke posebnosti u Trojednoj kraljevini.(NASTAVIĆE SE)