Preveo i priredio: VOJIN PERUNIČIĆ
Dvadeset drugog jula 1910. godine, ja dolje potpisani, pri čistoj savjesti i zdravom razumu, u slučaju moje smrti dajem sledeću izjavu: Sva moja književna djela, koja su do sada napisana i koja napišem prije moje smrti, bilo da su izdata ili neizdata, kako književna, tako i sva ostala, završena i nedovršena, dramska i u svakoj drugoj formi, prevodi, prepravke, dnevnici, privatna pisma, koncepti i sižei, posebne primjedbe i zapažanja – jednom riječju, sve bez izuzetka što sam ja napisao do zadnjeg dana mog života, bilo gdje da se nalazi i ma kod koga bilo na čuvanje, kako u rukopisima, tako i sve što je objavljeno, uz to i sva književna prava na moja djela bez izuzetka, kao i sve što sam pisao i svi papiri koji ostanu poslije moje smrti OSTAVLjAM U TRAJNO VLASNIŠTVO mojoj kćerki Aleksandri Ljvovnoj Tolstojevoj. U slučaju da moja kćerka Aleksandra Ljvovna Tolstojeva umre prije mene, sve gore navedeno ostavljam u nasledstvo i trajno vlasništvo mojoj kćeri Tatjani Ljvovnoj Suhotinoj.
Lav Nikolajevič Tolstoj
Nešto kasnije, V.F. Bulgakov je zapisao u svom dnevniku: Kad se sjetim te večeri, mene je zadivila intuicija Sofije Andrejevne, ona kao da je osjećala da se desilo nešto strašno i nepopravljivo. U stvari, kako sam kasnije i saznao, baš toga dana je Lav Nikolajevič potpisao u šumi, u selu Grumont, tajni testament o ustupanju svih njegovih djela u društveno vlasništvo. Formalnim izvršiteljem njegove volje je određena njegova najmlađa kćerka, a faktički je Čertkov bio organizator svega i zadužen za sve (Poslednje određivanje nasljednika je utvrđeno „propratnim papirom”, priloženim uz testament, koji je lično sačinio Čertkov i koji je takođe potpisao Lav Nikolajevič Tolstoj).
Kao svjedoci, testament su potpisali: A.P.Sergejenko, A.B.Goldenvejzer i jedan od Čertkovljevih ukućana, mladić Anatolij Radinski. Ja sam vidio rano ujutro tri konja ispred trijema Čertkovljeve kuće u Teljatinkama, koji su bili osedlani za te ljude i mnogo sam bio iznenađen, kad me je upitani Radinski odbio da kaže kuda ide. Uzgred rečeno, i Radinski je potpisao taj testament u svojstvu svjedoka, što je za njega bilo iznenađujuće, pa čak nije znao ni šta potpisuje. Posao je obavljen u velikoj tajnosti.
Mene lično nijesu uvlačili u taj posao iz opreznosti da se ne bih ja, u toku mojih veoma čestih susreta sa Sofijom Andrejevnom, slučajno izgovorio o testamentu.
Dakle, dogodio se čin, kojega se Sofija Andrejevna bojala najviše od svega, jer joj se sada izmakla iz ruku ogromna materijalna korist, o kojoj je ona tako revnosno vodila računa i pokušavala da je sačuva za porodicu. Sa ovim postupkom Čertkova izgubila je pravo vlasništva nad Tolstojevim književnim stvaralaštvom poslije njegove smrti.
Prije ovog testamenta on je napisao nezvaničnu oporuku u svom dnevniku od 27. marta 1895. godine, u kojoj se obraća naslednicima sa molbom da se odreknu od autorskih prava na njegova književna djela. Nakon nekoliko godina, saznavši za to, Sofija Andrejevna je pisala: „Po meni je loše i krajnje besmisleno da se djela Lava Nikolajeviča ustupe društvu na korišćenje. Ja volim svoju porodicu i želim da ona živi u materijalnom blagostanju, a ako damo djela društvu na korišćenje, od toga će imati koristi samo bogati izdavači, kao što su Marks, Cetlin i drugi. Ja sam rekla Lavu Nikolajeviču, ako on umre prije mene da mu neću ispuniti želju i neću se odreći prava na njegova književna djela”.
I 11. avgusta 1908. godine Tolstoj je zapisao u dnevniku svoju želju da njegovi naslednici daju društvu na raspolaganje sve ono šta je on napisao, a 4. februara 1909. godine on ih je ponovo zamolio da podijele zemlju seljacima, a djela „ne samo ona koja su već predata, nego i sva ostala” da daju društvu u vlasništvo.
U jesen te iste godine, dok je bio u gostima kod Čertkova u Krjokšinu, u pisustvu tri svjedoka, Tolstoj je potpisao prvu varijantu svog formalnog testamenta, u skladu sa kojim bi svi rukopisi i papiri, koji bi ostali poslije njegove smrti, ne bi mogli postati vlasništvo nekog pojedinca i ne mogu se besplatno preštampavati i izdavati, već se moraju predati na raspolaganje Čertkovu.
Međutim, dokument nije imao pravnu snagu, kako se to kasnije pokazalo, jer prenošenje vlasništva na zajednicu bez naznačenog imena i prezimena, bilo je nemoguće...
NASTAVIĆE SE