-Preveo: Slavko K. Šćepanović
Za potpuni sklad duša, potreban je sklad disanja, jer što je disanje, ako nije ritam duše. Da bi ljudi jedni druge razumjeli, treba da žive zajedno i u slozi. I da imaju blagorodno srce. Ono u čovječjem organizmu prvo podiže uzbunu. Ja bih rekla da u meni ljubav ne izaziva lupanje srca, nego lupanje srca izaziva ljubav. Srce je: roba, visak, mjerač snage, ono je sve, samo nije hronometar ljubavi. Ako vi volite dva čovjeka istovremeno, vi ne volite nijednoga. Ako osjećate ljubav prema dvojici muškaraca, od kojih svaki u bilo koje vrijeme može doći u vašu sobu, onda vi ne volite nijednoga od njih. Da bih ja voljela istovremeno dva muškarca, i da bi to bila istinska ljubav, bilo bi neophodno da je jedan od njih rođen sto godina prije mene, ili da se nije nikada ni rodio. A to su nemogući uslovi. Ako saznam da me neki čovjek voli, ja se divim, ako saznam da me taj čovjek ne voli, još više se divim, a najviše se divim ako saznam da je prema meni ravnodušan.
Malo o starcima i staricama. Ako je stariji čovjek stasit, uredno odjeven i obrijan, on može biti privlačan. On pomalo podsjeća na grofa. Mene njegova pažnja uzbuđuje više nego ljubav bilo kojeg dvadesetogodišnjaka. Možda malo pretjerujem, ali tako imam utisak da me vole muškarci jednog čitavog stoljeća. Tu je i tuga za njegovom mladošću, i radost zbog njegove izdašnosti. Postoje kod Beranžea takvi stihovi: ...Pogled tvoj je svevidljiv...
Ali tebi je dvanaest godina, a meni je već četrdeset. Upoređivati šesnaest i šezdeset godina nije nemoguće, ni čudno, ali je, što je veoma važno, sasvim smiješno. Prvi ljubavni pogled je najkraće rastojanje između dvije tačke, to je božanstvena linija koja se ne može ponoviti.
Iz pisma: Ako bi mi ti, prilikom odlaska iz kuće rekao: „ Ja odlazim na dugo, a možda i zauvijek”, ili : „Meni se čini da te više ne volim”, za mene to ne bi bilo ništa novo, jer svaki put kad odlaziš tebe nema zauvijek, pošto ti mene ne voliš. U mojim osjećanjima, kao i u dječjim, nema gradacije.
Prva pobjeda žene nad mužem je priča muža o njegovoj ljubavi prema drugoj ženi. A njena definitivna pobjeda je priča one druge žene o svojoj ljubavi prema njemu. Tako ono što je bilo tajno, postaje javno. A bez toga nema mirnog sna. Sve što je neispričano neprekidno traje. Kao, recimo, ubistvo bez kajanja. Isto tako je kad je u pitanju ljubav. Vi bi, na primjer, htjeli da se ne zna da vi nekoga volite. U tom slučaju vi javno govorite da tog muškarca obožavate. Mnogi će znati što to znači.
Priča tridesetpetogodišnje zanosne ljepotice: – Kada mi je bilo osamnaest godina, u mene je bio bezumno zaljubljen jedan bankarski činovnik, Jevrej. Ja sam bila udata, i on je bio oženjen. Gojazan, ali veoma osjetljiv i prijatan. Veoma rijetko smo bivali sami, ali kad bi se to dogodilo, on mi je govorio samo jednu riječ: „Živite! Živite!” I nikada mi nije ljubio ruku. Jednom je organizovao veče isključivo radi mene. I nazvao je to „Veče izuzetnih plesača”. Ja sam tada veoma voljela da plešem! On sam nije mogao da pleše, jer je bio suviše gojazan. Na takvim večerima on je obično igrao karte. Ali te noći nije igrao.
Bolje je sasvim izgubiti muškarca, nego ga zadržati silom. Kuda ide vojskovođa poslije pobjede? Naravano ženi. Strast je poslednja mogućnost muškarca da se dokaže, kao šo oluju može da stvori samo nebo. Pjesnici su jedini pravi ljubavnici i obožavaoci žena.
Pjesnik Pavle Antokoljski i ja razgovaramo o ljubavi: Pavle: – Gospod je imao svog Judu. A ko je đavolov Juda? Ja: – Đavolov Juda je, naravno, žena. Đavo je zavoli i ona želi da ga vrati Bogu. I uspijeva da ga vrati.
Pavle : – A ona se može ubiti. A ja bih bio spreman da tvrdim da đavolov Juda nije žena, nego muškarac.
Ja: – Muškarac? Ali kako muškarac može izdati đavola. On nema pristupa đaovlu. On đavolu nije potreban. Što je đavolu stalo do muškarca? Pa đavo je sam muškarac. Uz to, đavo je još i hrabar. Njega može zavesti i osvojiti samo ljubav, to jest žena.
Pavle: – A može se naći muškarac koji će preuzeti na sebe dio tog osvajanja.
Ja: – E pa znate li kako to može da se desi? Kad žena zavoli đavola, a ženu zavoli čovjek. U tom slučaju čovjek priđe ženi i kaže: „Ti njega voliš, zar ti ga nije žao? Njemu je loše. Vrati ti njega Bogu”. I ona ga vrati.
Pavle: – I prestane da ga voli.
Ja: – Ne, ona ne prestane da ga voli. On prestane nju da voli, jer on sad ima Boga i žena mu više nije potrebna.
Pavle: – I gledajući đavola u oči, žena shvata da ju je on pobijdio.
Ja: – Ali u jednom trenutku je i đavo bio pobijeđen. To je trenutak kad se on vraća Bogu.
Pavle: – Znači da je đavola izdao čovjek.
Ja: – Pa ja vam, upravo, govorim o ljubavnoj drami... Žena je uvijek opsjednuta. Ona duboko diše i povodi se za svojim uzdasima. Ona je i sama uzdah. A muškarac je gest, i on se povodi za svojim gestovima. Uzdah uvijek prethodi gestu. Muškarac hoće ako je žena već poželjela.
Pavle: – A šo da se radi kada je u pitanju neuspjela ljubavna igra, to jest kad muškarac hoće, a žena ni po koju cijenu neće? Ja: – Znači da to nije ta žena, nego neka druga. Muškarac kuca na pogrešna vrata. (Bojažljiovo): – Gospodine Pavle, može li se ovaj naš razgovor nazvati razmišljanjem? Pavle (još bojažljivije): – To je već svemirsko pitanje. To je isto što i sjedjeti na oblacima i upravljati svijetom.
Ja: To su dva odnosa prema svijetu: Ljubavni i materinski.
Pavle: – A ljubavni i sinovski odnos? Postoji li očevski odnos? Ja: – Očevskog odnosa uopšte nema. Ima samo materinski odnos. Marija je Majka sa velikimp početnim slovom.
Pavle: – A očevstvo je riječ sa velikim početnim slovom. O, to jest sa nulom.
Ja (pomirljivo): – Zato nema ni kćerinskog odnosa, kad je u pitanju ljubav.
(nastaviće se)