-pri­re­dio: mi­la­din VELj­KO­VIĆ

Da bi mogao tokom čitavog semestra svake večeri da odlazi na predstave, Đorđević je ukinuo sebi pravu večeru i zamijenio je bijelom kafom i zemičkom. A onda je, uštedivši sedamdeset krajcera, mogao sebi da priušti mjesto za stajanje u parteru. Osim duševne hrane, za pitomca je bilo i praktične koristi. Slušanje najčistijeg njemačkog jezika u Burg-teatru olakšalo mu je da brže počne aktivnosti da koristi ovaj jezik, što je za polaganje ispita bilo neophodno. Može se reći da je tek na polovini studija tečno „progovorio” njemački.
Od kada je dobio državnu stipendiju, otac mu više nije slao novac. Stipendija od četrnaest dukata mjesečno bila je skromna, ali dovoljna za podmirivanje osnovnih potreba za život i studije. Uprkos mnogim prednostima koje je nudila jedna evropska metropola, Đorđević je u početku osjećao veliku nostalgiju za zavičajem. To je vjerovatno i bio povod što je već za vrijeme zimskog raspusta molio Ministarstvo za odobrenje da na dvadeset dana dođe u Srbiju. Jedva je izdržao do kraja drugog semestra i već u julu dojurio u Beograd. Veliki raspust u ljeto 1864. godine, do oktobra, proveo je u najvećem zadovoljstvu. Najprije je Stojanu Novakoviću bio ručni djever na vjenčanju s Jelom Kujundžić. Zatim je posjetio oca, koji je od 1862. s porodicom živio u Kragujevcu i službovao u tamošnjem garnizonu. Odatle je preduzeo jedno putovanje po Srbiji, do manastira Studenice.
Na jesen se Đorđević vratio u Beč na drugu godinu studija. Bilo mu je mnogo lakše nego u početku. Napravivši dobar raspored za studiranje, imao je više vremena za književnost. Na Novakovićevo pismo iz Beograda da je zaživjela redakcija „Vile”, novog književnog časopisa, Đorđević je odgovorio veoma srećan i uzbuđen: „Živela Vilina redakcija! [...]. Da Bog da da Vila nauči srpski narod mnogim stvarima što su mu tako potrebne pri njegovom obrazovanju... Da mu pokaže put kojim će moći postići ono što treba da postigne, da zauzme dostojno mesto među narodima.”
U svojim novim radovima Vladan Đorđević je ostao dosledan romantičarskoj inspiraciji slavne srpske prošlosti, koja je za većinu srpskih književnika šezdesetih godina 19. vijeka bila i dalje glavno vrelo nadahnuća, ali je uvijek imao svijest o tome da je književnost moćno sredstvo za posredovanje ideja. Poučnu, praktičnu i upotrebnu ulogu književnosti on neće ispuštati iz vida. Za razliku od 1863. godine koja je na književnom planu dala „mršavu žetvu” – dvije novele „Vukana” objavljene u „Vidovdanu” i „Vera u Srbina” u „Licejci”, naredne godine bile su plodnije. Sa putovanja u Studenicu nastao je putopis objavljen u „Vili”, a zatim još jedan putopis, sa ljetnjeg odmora koji je proveo putujući po Saksoniji, štampan takođe u „Vili”. Poslije obilaska Gmundenskog jezera napisao je „Putničke crte”, koje su objavljene u tek pokrenutom Kaljevićevom listu „Srbija” 1867. godine. Radi lakšeg savladavanja francuskog jezika Đorđević je duže vrijeme prevodio Molijerovog „Tvrdicu” i Balzakovu pripovjetku „Zbogom”. U njegovom stvaralaštvu putopisi i prevodi potisnuli su novele. On je stvarao s velikim nadahnućem. Utonuvši duboko u svijet književnosti, student medicine bio je gotov da žrtvuje primarne obaveze i prolongira studije samo da bi završio započete radove. Bio je rastrzan između dva svoja velika interesovanja i vidi se da je naizmjenično radio čas jedno – čas drugo. Zbog svoje prilježnosti u radu nije se mnogo družio, pa su ga drugovi prozvali kaluđerom. Zadovoljan što je uspio da uskladi medicinu i književnost, on je napisao: „Ja ti živim ne može biti bolje. Nikakva ogromna misao niti strast ne ruši telo, no se bavim čas sa strogom naukom, čas sa čitanjem lepih stvari, ili s muzikom, pa tako promiču dani”.
„Dragačevka”, „Stajka”, „On i Ona” neki su od naziva Đorđevićevih novela koje su dobile ženska imena. Pod uticajem Gogoljevih razmišljanja o ženama i njihovoj važnoj ulozi u društvu on je počeo da piše roman „Stajka”. U pregovoru pokušava da objasni odakle mu interesovanje za tu temu i gdje je postavljeno težište tako bitnog društvenog fenomena – žene. Kao svoj cilj istako je potrebu da se srpski narod upozna sa značajem koji žene imaju u porodici i u državi, te njihovim uticajem na razvoj i budućnost cijelog naroda. Svoj glas dao je za neophodno obrazovanje žena, koje treba da na pravi način odgaje čitave naraštaje. Zbog tako velike važnosti koju žena ima u svakom društvu, on se latio pera i pokušao da ilustruje savremeni narodni život Srba, ali ne da ga veliča i idealizuje, već da, osim značaja žene za zadružni život, istakne i mnoge smetnje u nerazumijevanju prave uloge žene. To, međutim, nije bio uspješan književni pokušaj jer Đorđević nije dovoljno poznavao, niti je prethodno proučio život na srpskom selu. Ipak, privukli su ga „narodni duh”, muško-ženski odnosi, porodična i bračna ljubav, koji su bili česte teme tzv. folkornog iliti narodnjačkog realizma kao jedne od podvrsta realizma u našoj književnosti.
(NASTAVIĆE SE)