-Priredila: Mila Milosavljević
Apel De Gola preko radija za osnivanje slobodnih francuskih oružanih snaga, 18. juna 1940.
Brzi slom francuske vojske pred nacističkom ofanzivom u junu 1940. godine izazvalo je šok i paniku širom Francuske. Vinston Čerčil je izvršio na Francuze pritisak, tražeći od njih da nastave s borbom, pa je čak predložio stvaranje formalnog saveza između dvije zemlje, ali bilo je to puko hvatanje za slamku. Dana 14. juna Njemci su ušli u Pariz, potpuno nebranjen grad, a dva dana kasnije, 16. juna, francuski premijer Pol Rejno podnio je ostavku, da bi ga na dužnosti predsjednika vlada odmijenio heroj iz prethodnog globalnog sukoba – maršal Filip Peten. Nova, Petenova vlada odmah je započela pregovore o kapitulaciji.
Uprkos nimalo blistavom učinku francuske armije, komandant jedne tenkovske divizije uspio je da se istakne i u tako nepovoljnim okolnostima; bio je to general Šarl de Gol. Početkom maja, De Gol je nosio pukovnički čin, a pročuo se kao nepokolebljiv zagovornik veće primjene mehanizacije u ratnoj taktici (po uzoru na Njemce), što mu je u karijeri dotad samo smetalo. Potom je, međutim, iznenada, u vrlo kratkom roku unaprijeđen – koliko početkom juna, De Gol je ušao u francusku vladu kao pomoćnik državnog sekretara za odbranu. Kako nije htio da pristane na Petenov defetizam, prebjegao je u Britaniju, gdje su se hiljade francuskih vojnika već ranije bile iskrcale poslije evakuacije iz Dankerka početkom juna. Uz Čerčilovu podršku, nametnuo se kao alternativa Petenu. Osamnaestog juna, istoga dana kad je Čerčil proglasio da se bliži „Bitka za Britaniju”, De Gol je u radijskom prenosu pozvao Francuze da se okupe i nastave borbu. Možda najčuvenije rečenice po kojoj se ovaj De Golov apel pamti – „Francuska je izgubila bitku. Ali Francuska nije izgubila rat!” – nikada zapravo nijesu emitovane.
Maršal Paten je stao na čelo tehnički neutralne (ali sve sklonije saradnji s nacistima) višijevske vlade na jugu Francuske, i zbog te nedostojne uloge njemu je poslije rata i suđeno za izdaju. Nasuprot njemu, Šarl de Gol postao je simbol francuskog prkosa i ulagao je veliki trud ne bi li ubijedio Britance, Amerikance i grupe okupljene oko Francuskog pokreta otpora da uvaže njega kao glavnokomandujućeg Slobodnih francuskih snaga. De Gol, koga je bilo lako uvrijediti, imao je težak odnos sa Čerčilom, a još problematičniji s američkim predsjednikom Ruzveltom, pa se često osećao skrajnutim (a realno je to i bio) u odnosu na englesko-američku osovinu. Pa ipak, na kraju je upravo general De Gol ušao u Pariz na čelu trijumfalne oslobodilačke povorke 26. avgusta 1944, da bi četrnaest godina kasnije postao njen predsjednik.
„istaknute ličnosti koje su, godinama već unazad, bile na čelu francuskih oružanih snaga, osnovale su vladu. Objavivši poraz naše armije, ova vlada stupila je u pregovore s neprijateljem u nastojanju da isposluje prekid neprijateljstva. Istina je da smo bili, i da i dalje jesmo nemoćni u odnosu na mehanizovane oružane snage našeg neprijatelja, kako na zemlji, tako i u vazduhu. Našu vojsku na povlačenje su primorali tehnkovi, avioni i taktika Njemaca, znatno više nego činjenica da nas je neprijatelj brojčano nadmašio. Njemački tenkovi, avioni i taktika uslovili su taj element iznenađenja koji je naše vođstvo dovelo u ove neprilike.
Ali da li je rečena i poslednja riječ? Moramo li odustati od svake nade? Je li naš poraz konačan i bespovratan? Na ova pitanja ja ću vam dati odgovor: ne, nije!
Obraćajući vam se pošto sam prethodno temeljno upoznao s činjeničnim stanjem, molim vas da mi vjerujete kad vam kažem da francuski ciljevi u ovom ratu nijesu nedostižni. Upravo oni činioci koji su nas doveli do poraza, mogu nas jednoga dana odvesti i do pobjede. Jer, upamtite jedno, Francuska nije sama. Ona nije izolovana. Iza nje stoji jedno ogromno carstvo, i ona može da se bori rame uz rame s Britanskom imperijom, koja vlada morima i nastavlja borbu. Kao i Engleska, i Francuska može neograničeno da se osloni na neizmjerne industrijske potencijale Sjedinjenih Američkih Država.
U pitanju je sudbina svijeta.
Ne vodi se ovaj rat samo u našoj nesrećnoj zemlji. Ishod ove velike borbe nije odlučen u Bici za Francusku. Ovo je svjetski rat. Činjene su greške, bilo je odlaganja i neizrecive patnje, ali ostaje činjenica da u svijetu i danas postoji sve ono što nam je potrebno da svoje neprijatelje, jednoga dana, skršimo. Danas smo mi ti koji su skršeni pod samom maslom mehanizovane sile koja je grunula na nas, ali to nam ne oduzima moć da gledamo u budućnost, gdje će nam neka nova, još moćnija mehanizovana sila – donijeti pobjedu. U ovom ratu u pitanju je sudbina svijeta.
Šta god da se desi, plamen francuskog otpora ne smije, i neće, zgasnuti.”
(Nastaviće se)