-Priredila: Mila Milosavljević
Govor pred Trećom američkom armijom uoči Dana „D”, 5. juna 1944. godine
Postoji popularna predstava o tipičnom američkom vojnom komandantu, posebno draga Holivudu: napadan, odrešit, pogan na jeziku i pun mačizma, ali odlučan, lojalan i djelotvoran. Arhetip je pronađen u Džordžu Smitu Patonu Mlađem, koji se uzdigao do čina generala i odigrao ključnu ulogu u komandovanju američkom Sedmom i Trećom armije u Evropi od 1943. do 1945, u vrijeme kada se plima ratne sreće okrenula protiv nacističke Njemačke. Njegovi ljudi zvali su ga Old Blood and Guts (Matori od krvi i petlje), a bio je uistinu živopisna i protivrječna ličnost. Imao je prijeku narav, a krasile su ga oštroumnost i otvorenost. Volio je i čvrstu disciplinu, a odanost svojih ljudi stekao je zato što je, prije svega, umio da im se nametne svojim vlastitim primjerom. Patonov ugled ojačao je zahvaljujući rezultatima koje je postigao kao komandant Drugog američkog korpusa u sjevernoj Africi, ali i doprinosom englesko-američkom osvajanju Sicilije 1943. godine, kad je bio na čelu Sedme armije. U junu 1944. povjereno mu je komandovanje nad Trećom američkom armijom u sklopu rizičnog, ali uspjelog pokušaja saveznika da se iskrcaju u Francusku, 6. juna 1944. Operacija „Overlord”, kako je ova ofanziva nazvana, za cilj je imala otvaranje zapadnog fronta protiv Njemaca, što je dugo već tražio Staljin, čija je Crvena armija vodila ogorčene borbe s Njemcima na istoku. Veče prije čuvenog „Dana D”, Paton se obratio svojim ljudima u logoru koji se nalazio „negdje u Engleskoj”, kako je zapisano u namjerno neodređenoj formulisanoj bilješci. Govor se odlikuje za Patona karakterističnim iskrenim i profanim stilom. Paton je, zahvaljujući svojoj harizmatičnoj ličnosti i nespornim vojničkim dostignućima, stvorio legendu koja traje.
„Vi ste ovdje danas iz tri razloga. Prvo, ovdje ste da branite svoje domove i svoje najdraže. Drugo, ovdje ste iz samopoštovanja, zato što ne biste ni željeli da se u ovom času nalazite ma gdje drugdje. Treće, ovdje ste zato što ste vi pravi muškarci, a pravi muškarci vole da se bore. Kad ste vi, što ste danas ovdje, svi vi, bili mali, divili ste se onom ko najbolje igra klikera, onom ko najbrže trči, ko je najjači u boksu, najbolji u bejzbolu, divili ste se vrhunskim igračima američkog fudbala. Amerikanci vole pobjednika. Amerikanci gubitnika neće trpjeti. Amerikanci preziru kukavice. Amerikanci uvijek igraju na pobjedu. Ne bih se u paklu ni osvrnuo za čovjekom koji je iz borbe izašao kao poražen i onda se smijao. Zato Amerikanci nikada nisu izgubili, niti će izgubiti rat; jer sama pomisao na poraz mrska je jednom Amerikancu. Nećete vi ovdje svi izginuti. Svega dva procenta vas izginuće u bici. Smrti se ne smijete plašiti. Smrt, na kraju, dođe svakome. Da, nema tog čovjeka koji se ne plaši kad prvi put ide u bitku. Ako vam neko kaže da se ne plaši – znajte da laže. Ima i onih koji su kukavice, ali se biju kao hrabri, jer se postide vidjevši da se bore i drugi, uplašeni koliko i oni sami.
Bitka je najuzvišenije nadmetanje u kojem jedno ljudsko biće može da učestvuje.
Pravi heroj je čovjek koji se bori iako je uplašen. Neki ljudi prebrode strah već u prvom minutu pod vatrom. Nekima je potrebno sat vremena. Nekima su potrebni dani. Ali pravi čovjek nikada neće dozvoliti da strah od smrti zasjeni njegovu čast, njegovo osjećanje dužnosti prema otadžbini i njegovu urođenu muževnost. Bitka je najuzvišenije nadmetanje u kojem jedno ljudsko biće može da učestvuje. Ona izvlači iz njega ono što je najbolje i odbacuje sve što je nisko. Amerikanci se ponose time da su pravi muškarci, i oni to i jesu. Nemojte zaboraviti da se neprijatelji plaše isto koliko i vi, a vjerovatno i više. Nisu oni nadljudi. ... Nisu, pritom, svi pravi heroji borci iz udžbenika. Svaki čovjek u ovoj vojsci igra ključnu ulogu. Nikad ne odustajte. Nikad nemojte ni pomisliti da je zadatak koji je vama povjeren beznačajan. Svaki čovjek treba da obavi svoj zadatak, i mora da ga obavi. Svaki čovjek je ključna karika u tom velikom lancu. Šta ako bi vozač kamiona najednom zaključio kako mu se ne sviđa to fijukanje granata iznad glave, pa samo tako požutio i skočio naglavce u jendek? To đubre kukavičko moglo bi da kaže: „Ej, pa neću im ja bogzna kako nedostajati, ja sam ipak samo jedan u ko zna koliko hiljada njih.”A šta bi bilo da svi tako misle? Gdje li bismo mi sad bili? I šta bi bilo s našom zemljom, s našim najdražima, s našim domovima, pa i sa cijelim svijetom? Ne, đavo da ga nosi, Amerikanci tako ne razmišljaju. Svaki čovjek obavlja svoj zadatak. Svako ponaosob služi cjelini. Svaka četa, svaka jedinica važna je u toj nepreglednoj šemi rata. Sinko, tvoj djeda je bio u velikoj Trećoj armiji, s onim pasjim sinom po imenu Džordži Paton. Mi, naravno, hoćemo kući. Hoćemo da završimo ovaj rat. Najbrži način da ovaj rat završimo jeste da sredimo barabe koje su ga započele. Što ih brže izlupamo, to ćemo prije moći da se vratimo kući. Najkraći put do kuće vodi preko Berlina i Tokija. A kad stignemo u Berlin, ja ću lično da ubijem tog Hitlera, to đubre što lijepi tapete. Kao zmiju ima da ga ubijem! A vi ćete, ljudi, kad ovaj rat bude završen, i kad se vratite kućama, moći da kažete jednu veliku stvar. I bićete, cijenim, zahvalni kad kroz 20 godina sjednete pored kamina, stavite unuka na koljeno, pa kad vas on pita šta ste radili u tom Drugom svjetskom ratu, a vi nećete morati da se nakašljavate, prebacujete malog s jednog na drugo koljeno i govorite: „Pa, djeda ti je balegario po Luizijani.” Ne, bogme, vi ćete moći da pogledate to dijete pravo u oči i kažete: „Sinko, tvoj djeda je bio u velikoj Trećoj armiji, s onim pasjim sinom po imenu Džordži Paton!”
(Nastaviće se)