Omaž pjesniku Aleksandru Lesu Ivanoviću održan je šeste noći „Trga od knjige” u Herceg Novom. Povodom 50 godina od smrti Lesa Ivanovića, stihove i njegova autobiografska kazivanja govorio je glumac Dejan Đonović, uz muzičku pratnju Slobodana Bogdanovića, profesora klasične gitare. Željka Čepić i mr Zoran Živković, književni kritičar, govorili su o djelu i životu ovog stvaraoca.
Ivanovićeva poezija sjaji iz arsenala spokojne i bolje prošlosti, skoro kao u vrijeme kad je nastala, istakao je Živković.
- Poezija Lesa Ivanovića i njegovi stihovi osvajaju prije svega artikulišući kristalno čistu čovjekovu emociju, koju samo poezija može da pruži. Pjesnici su osjetljivi kao mimoza – tvrdio je Viktor Igo, i zato nije čudo da tako osjetljivom čovjeku i pjesniku u najužem smislu te riječi, dovoljno je da dune vjetar i da mu odjednom i odnekud donese pregršt uspomena iz mladosti. I to baš tada kada mu se učini da je njegovo srce minula i ljubav i blagost i toplina. Kad u Lesovoj poeziji vjetar dotakne običnu loptu na ulici, u duši i pjesnika i njegovog čitaoca, zaiskri sto sjećanja i mutnih uspomena. Njegove pjesme su ponekad drhtave slike, koje sjetno trepere jer su od bolne čežnje izatkane. Sklad i jednostavnost pjesničke slike, koje lako pobude onu najčistiju emociju u čovjeku, čine Ivanovićeve pjesme odbljescima s onih pjesničkih horizonata koji pripadaju samo pjesnicima poput Sergeja Jesenjina. Ali, ta formalna skladnost i jednostavnost su u otmjenoj funkciji, to je pravi način da životni bol Aleksandra Ivanovića u njegovim pjesničkim ostvarenjima dobije svoje dostojanstvo, ovog puta ono pravo pjesničko, kazao je Živković.
On je naglasio da je Ivanović stvorio pjesnički svijet potpuno drugačiji od pjesničke tradicije koja je do tada u Crnoj Gori bila poznata, te da je takav i toliko drugačiji izvršio jedan poseban uticaj na senzibilitet svog rodnog Cetinja i dao lični ton slici o tom gradu u proteklom vijeku.
K.M.


Uspješno zaobišla prozne zamke

Roman Tijane Đerković „Skloni ljubavi”, koji joj je u Italiji donio nagradu „Prvi roman” na Trgu od knjige predstavila je književnica i rediteljka Vida Ognjenović.
Ovaj roman, kaže Ognjenovićeva, neko doživljava autobiografskim, neko dokumentarnim, a opet neko ljubavnim, i svi su u pravu jer je riječ o romanu koji govori o o ljubavi prema roditeljima, ljubavi roditelja prema deci, o ljubavi prema tradiciji, o ljubavi prema poštenju, časti, o ljubavi prema ljubavi. Uz to, ovo jeste dokumentarna knjiga utoliko što su sve ličnosti iz ove knjige stvarne
- Takva proza, i dokumentarna i porodična, ima u sebi ozbiljne prednosti, zato što govori o istinitim stvarima i zato što se u takvoj prozi raspravlja o nekim mogućim i nemogućim događajima, o ishodima, uzrocima i posljedicama. Istovremeno, to je opasna proza, opasan put za svakoga pisca. Onog trenutka kada uzmete dokument kao temu njega se morate držati i pisac se muči da ostane na nivou dokumenta, da njegov prikaz bude isto tako upečatljiv i značajan. Kad pišete knjigu o svojoj porodici, isto se pred jednom velikom opasnošću. Opasnost stoji na prvom koraku, na prvoj rečenici – strah da nešto značajno ne izostavite, strah da ne pretjerate, strah da vas ljubav ne zavede, da ne pišete hvalospjeve ili pak strah da nešto ne krivotvorite... Sve je te opasnosti Tijana Đerković uspješno savladala i zavređuje hvalu svojih čitatelja, hvalu svojih kritičara i nagradu u Italiji, nigdje manje, i ja joj na toj nagradi čestitam, kazala je Ognjenović.
Autorka je istakla da je uvijek imala osjećaj da je njena knjiga pisana jako dugo, čak i prije nego što je i sama pomislila da će ikada biti knjiga. Objasnila je, da je riječ o 120 godina života jedne crnogorske porodice, koja se razgranala po čitavom svijetu.
- Ja sam jedna od tih grana, koja je na sebe preuzela odgovornost da napiše knjigu o tri generacije, o svojoj genetski ili porodično nasljednoj liniji. Knjiga je pisana na dva jezika, na italijanskom i na srpskom jeziku, najprije uporedo, a zatim sam se odlučila da je dovršim na italijanskom, jer sam jedno vrijeme bila jako ljuta na zemlju svog porijekla, što se nama svima događa i jedno vrijeme sam, čak, smatrala da će tu priču možda negdje drugde bolje shvatiti i voljeti više, nego što je to slučaj u mojoj zemlji.
Naravno, djelimično sam bila u pravu jer su knjigu veoma zavoljeli u Italiji, ona je izašla 2013. godine i ima već tri izdanja, dobijala je neke značajne recenzije i jednu vrlo značajnu nagradu. Međutim, ja sam bila veoma srećna i zadovoljna kada mi je stigao poziv iz Herceg Novog da govorim o ovoj knjizi ovdje, na ovom Trgu, jer je Herceg Novi, između ostalog, grad u kome sam ja kao dijete provodila svoje ljetnje raspuste i vjerovatno se dio te moje porodične priče kuvao i ovdje, na nekoj od plaža u ovom gradu, možda čak i na ovom Trgu - kazala je Đerković.K.M.


Zadužbinski karakter tekstova

Zbornik radova iz nauke, kulture i umjetnosti „Boka 35” predstavili su mr Zorica Čubrović i mr Đorđe Malavrazić.
Malavrazić je skrenuo pažnju na uvodni tekst Nevenke Mitrović, „Boka i Bokelji u Glasu Crnogorca (1873-1922): bibliografija”. Smatra da je riječ o jednom trudbeničkom poslu koji, sa druge strane, nije bez invencije i dovitljivih rješenja. Mitrović je, kako je istakao, primijenila zavičajni kriterijum, uzela je, popisala, klasifikovala i bibliotečki sredila sve tekstove objavljene u „Glasu Crnogorca” tokom gotovo pet decenija (1873-1922), ako su se ti tekstovi ticali Boke ili ako su ih pisali Bokelji. Smatra da je riječ o zadužbinskom tekstu.
- Sličan, zadužbinarski karakter, imaju po mome mišljenju i još četiri teksta objavljena u posebnom odjeljku Građa. Tu Nebojša Rašo objavljuje i komentariše dokumenta o legatu Nikole Ukropine, Goran Maksimović o devet neobjavljenih pisama Lazara Tomanovića, Goran Ž. Komar o Topaljskoj komunitadi nakon pada Mletačke republike i Ljubo Mačić o crkvama, manastirima i sveštenstvu u Boki Kotorskoj u vrijeme francuske vladavine (1807-1813), ocijenio je Malavrazić.
Zorica Čubrović se osvrnula na na sedam radova koji se odnose na arheološko, graditeljsko i umjetničko nasljeđe Boke. Troje od sedam autora, istaknutih stručnjaka u svojim oblastima, prvi put se, u ovom broju, pojavljuju kao saradnici „Boke”.
K.M