Knjiga Radinka Krulanovića „Tišinom ti govorim” nedavno je objavljena u izdanju „Štampar Makarija” iz Beograda, „Obodskog slova” iz Podgorice, kao i „Hercegovina izdavaštva” iz Trebinja. U pitanju je zbirka poezije podijeljena u cjeline: „Tišinom ti govorim”, „Lirske slike” i „Elektrizam”.
Recenzent knjige je književni kritičar Želidrag Nikčević.
,,Radinko Krulanović nije novo i nepoznato ime u srpskoj književnosti, ali je njegov lirski glas samosvojan i nepatvoren, kao da ga uopšte nije dotakla vreva svakodnevice, kao da u njemu još odzvanja ona prvobitna nevinost slova upućenog bližnjem, i naravno Tvorcu, čije ljubavi pokušavamo da budemo dostojni. Iza naslova `Tišinom ti govorim` susreću nas jasni tragovi uzdrhtale i pokolebane duševnosti, u jednostavne lirske iskaze pretočen pomalo zaboravljeni plemeniti sentiment”, bilježi Nikčević.
On ističe da nam Krulanović u čistom ispovjednom tonu izlaže „tugu svijeta koju i sami uvećavamo”.
„Pritom, njegova senzibilna ljubavna retorika veoma se približava tzv. religioznom pjesništvu, onom koje teži Punoći, koje prihvata žrtvu, koje ne nudi i ne traži ovozemaljski odgovor. Bez obzira na svoju prividnu lakoću, takav pjesnički stav je veoma rijedak u našoj savremenoj lirici. Znamo, naravno, da poetska riječ svuda pomalo gubi svoj značaj i težinu – da je oko nas sve manje tišine u kojoj možemo sami sebe, i druge, da osluškujemo, a sve više nerazgovjetnog mrmljanja. U takvim okolnostima zadatak pjesnika nije lak: pjesma je oblik života, život je po svojoj suštini pjesnički – a na raspolaganju nam je ipak samo jezik, varljiv, zamoren i očito nedovoljan”, smatra Nikčević.
Dodaje da se u tome i sastoji paradoksalna topografija tišine: pjesnik pomoću mreže riječi mora stvoriti stanje u kojem su sve riječi kao nosioci značenja već unaprijed manjkave.
„I Krulanović, nošen sudbinskim nalogom, pjeva na samom rubu ćutanja (koje predstavlja nedostižni kriterijum literarne imaginacije) - a prema tome i na rubu žudnje za tišinom, tamo gdje se (u pravoslavnoj duhovnosti) odvija potajna saradnja izrecivog i neizrecivog. Zato on svojoj ljubavi daje ,,imena razna”, zato pokušava da u riječ smjesti srce – da bi se u svakom otkucaju čuo krik. Zato pjesnik kaže: ćutim – da bih te najviše volio kad ne govorim ono što bi ti drugi mogli reći”, piše on.
Nikčević taj put karakteriše kao neku vrstu bolnog preporađanja, uz isticanje ,,iskrene i dirljive težnje prema drugom, toliko uzdržavanja koje pjesmom biva preobraženo u uzrastanje prema nebu ”.
„I Krulanovićeva pjesma, paradoksalno, oslanja se upravo na nesigurnost i neizvjesnost. Ljepota je samo mali odsjaj neba, poručuje nam ovaj pjesnik tišine, sričući molitvu i ne tražeći ništa za uzvrat. To i jeste najjači razlog da njegov šapat pažljivo oslušnemo”, zaključuje recenzent Želidrag Nikčević.
Krulanović je rođen 1970. godine u Nikšiću. Profesor je filozofije.
A.Ć.
)){kind=small}
