Z
birka poezije „Obol” pjesnikinje Ksenije Matović iz Herceg Novog, biće predstavljena u čitaonici Gradske biblioteke u Novom Sadu, 28. decembra u 19 časova. „Obol” je štampan na srpskom i grčkom jeziku, izdavač je IP Orfeus iz Novog Sada, a knjiga je doživjela drugo izdanje, i to nakon svega četiri mjeseca od objavljivanja. O knjizi će govoriti Andrej Radulović, direktor IP Orfeus, Franja Petrinović, književni kritičar i prof. dr Kosta Josifidis. Stihove će na grčkom jeziku čitati Ana Papageorgiou, dok će na srpskom to učiniti Kosta Josifidis i autorka.
Podsjetićemo da je prvo izdanje pomenute zbirke poezije, predstavljeno polovinom septembra u Herceg Novom, kada su o knjizi govorili Sotirios Athanassiuou, ambasador Grčke u Crnoj Gori, Stevan Koprivica, dramaturg i Minja Bojanić, publicista.
Promociji je tada prisustvovao i Gerasimos Hristatos, ataše za kulturu Ambasade Grčke u Crnoj Gori.
- Obol je bio novčić u antičkoj Grčkoj koji se mrtvima stavljao u usta, kako bi platili šutljivom Haronu, da ih preveze na drugu, daleku i tamnu obalu, još tamnije rijeke. Oni koji su dospijevali bez novčića, bivali su osuđeni na vječno lutanje između dva svijeta. Ipak, mitologija bilježi izuzetke, poput Orfeja, pjesnika nad pjesnicima, koji je živ sišao u podzemlje, uspio ubijediti Harona da ga preveze, a Hada i Persefonu da puste iz svijeta sjenki njegovu voljenu Euridiku. Jedno osvrtanje preko ramena, pri samom izlasku iz podzemlja, usljed želje, koja je očito bila presnažna, ali i nepovjerenja u bogove… koštala je više od onoga čime je imao da plati. A mogao je platiti samo pjesmom, kao što je to uradio prvog puta, umilostivivši bogove. Pjesma je bila njegov obol, objašnjava Matović.
Ona je istakla, da je „Obol”, takođe i njen lični ulog, zavjet i obećanje, ali i istovremeno i njenih predaka koji su došli iz Grčke. Pojašnjava, da tajna sadržana u krvi, predstavlja samo jedan sloj zbirke „Obol” koji tuče crvenim damarom, dok je drugi metafizički i odnosi se na metempsihosis – seljenje duša, o kojem su govorili Pitagora i Platon, a koje su bile sastavni dio orfičkih misterija.
Obol u ustima je, kako naglašava, i usud za vječno mirenje trajno rascijepljenog, apolonijskog i dionizijskog, umjetnosti i stvarnosti, riječi i života.
- U zoru su podigli jedra. Ćutke. Prije četiri vijeka. Nisu preko ramena pogledali na sivo-zelene maslinjake otežale od plodova, limunove žuće od sunca i bijela rebra proročišta. Pramca upravljenog u modro, svezanu perčinom, vukli su svoju zemlju. Bez osvrtanja. Čuvali tajnu. Uplovili u drugu plavet. Mrežom obujmili tuđa grimizna brda, i ribe u čijim su škrgama disala druga neba. Bacili sidro. Od katarke napravili prozore, od kamena, kulu. Prikrili tragove. Naučili da pjevaju na tuđem jeziku. Samo rijetki su to umjeli prepoznati da to čine drugačije. Zbog obola u ustima. Sa njim su se rađali. Čuvari dva svijeta, poetski objašnjava Matović.
Naglasila je da svaka njena pjesma, prethodne i one koje su se našle u ovoj zbirci, ali i one već pripremljene za štampanje u četvrtoj knjizi, u sebi sadrže duboku čežnju i razarajuću bol zbog fizičke odvojenosti od zemlje koja joj pripada.
- Plutam između svjetova i vijekova, od kojih je svaki duboko urezan u pamćenje. Budući da duboko vjerujem u metampsihosis (seljenje duša, koje su zagovarali orfici, a potom i Platon), bol ima dodatnu dimenziju živog sjećanja. Katkada ono probije kao san u snu, ponekad u vremenu sadašnjem kao slika… Još pamtim miris pinija, bijele ruke proročišta, žamor pitalaca, koplje koje je prividno prekinulo nit vremena. Moja duša je stara, kaže Matović.
Ističe da je zbirka „Obol” i himna moru. Kako je sva njena priroda od mora, kojeg osjeća kao neodvojivi dio sebe.
- Dišemo zajedno. Drugačije ne bi ni moglo. Kada sam zaronila na Pavlopetriju, antički grad kojeg je razorni zemljotres odvukao u more, očekivala sam da ću vidjeti isto što i na Bi-Bi-Sijevom dokumentarcu. Ali - nisam. Nalazište je opustošeno, isprva dakako kradljivcima umjetnina, a potom je dio bogate zbirke završio u muzejima. Kada sam zaronila, već prethodno umorena i umorna od traganja, nisam vidjela ništa. Nije bilo namijenjeno svačijim očima. Radilo se o iskušenju. Drugi zaron… i čitavi temelji grada prekriveni pijeskom su se otvorili . „Prosule” se ulice... kao ljuljaške za ribe. Na dnu... jedna, kako sam je nazvala jabuka od kamena. Uglačana, velika, koliko da stane u šaku. Ukras, nekog stuba možda, nekih vrata…Izronila sam sa njom u šaci. I sada pamtim to sunce, i poljubac od soli. I svoj osmijeh. Vratila sam je na mjesto. To je bio Posejdenov dar i proba, njegov zalog, njegova vjera. Njegovo obećanje da će me čekati. Moje, da ću se vratiti. Kćerka sam mora, poručuje Ksenija Matović.
R.K.
Pjesnikinja
i novinar
Matović je rođena 6. juna 1973. godine na Cetinju. Osnovnu i srednju školu završila je u Herceg Novom, a Filozofski fakultet u Novom Sadu. Kao osamnaestogodišnjakinja, u novosadskoj izdavačkoj kući „Slavija” objavila je prvu zbirku poezije „Preludij”, za koju su preporuku za štampanje dali književnici Dušan Kostić i Miraš Martinović. Drugu zbirku poezije „Orfeonautika” je 2013. godine objavilo Hercegnovsko pozorište, a na poziv uprave Sterijinog pozorja, prestižne smotre teatra, zbirka je 2014. godine predstavljena u okviru pratećeg programa manifestacije.
Matović je radila u izdavačkoj kući „Stilos” u Novom Sadu, u kojem je osnovala prestižnu književnu manifestaciju „Stilosova agora“, koja je ugostila brojne eminentne pisce jugoslovenskih prostora poput Dušana Kovačevića, Svetislava Basare, Duška Trifunovića, Matije Bećkovića i mnogih drugih. Radila je kao novinar listova „Dnevnik” i „Blic”, a autorske tekstove objavljivala je u časopisu „Zemlja”. Trenutno je zaposlena kao dopisnica lista „Dan” u Herceg Novom.