Pjesnička knjiga Radomira Uljarevića „Škola odučavanja” nastavlja onu već bogatu tradiciju toka srpskoga pjevanja u znaku hodočašća i hododarja; toka u kojem su se ogledali veliki srpski pjesnici. Njena dva ciklusa u cjelini – naslovni i noseći ciklus zbirke „Škola odučavanja” i „Tri Radomira” – posvećena su Hilandaru i Atosu, i njima inspirisana. Preostala tri – „Kosto Gospodin Kogito”, „Gledajući dolje na drumove ” i „Zlatno runo” – takođe su dominantno duhovne inspiracije. Knjigu uokviruju uvodna („Nevidljivi monasi”) i završna pjesma („Četvorodnevni Lazar”), što potvrđuje njenu strogu i promišljenu sedmodjelnu kompoziciju. Knjigu je sastavljala iskusna pjesnička ruka. Ispjevana je dosljedno u slobodnom stihu, najčešće u distisima, tercetima i katrenima, a katkad i u dužim strofoidima nejednakog broja stihova.
Na ulazu u knjigu nalaze se stihovi Frensisa Tompsona u funkciji mota koji značenjski usmjeravaju pravac čitanja Uljarevićeve knjige kao poezije o vidljivom i nevidljivom, i o njihovom odnosu: O svete nevidljivi/ Mi te vidimo/ O svete nedodirljivi/ Mi te dodirujemo/ O svete nesaznatljivi/ Mi te znamo/ Nepojmljivi/ Mi te shvatamo.//
Otuda prva, uvodna i okvirna pjesma nosi naslov „Nevidljivi monasi” i štampana je kurzivom, čime se grafički ističe njena povlašćena pozicija. Sastavljena je od pet strofoida pri čemu okvirni – prvi i peti – imaju po pet, a unutrašnji po šest stihova. Susret sa nevidljivim monasima jedno je od ključnih hodočasnikovih iskustava i ova pjesma je svjedočenje o tom iskustvu, pri čemu svjedok rizikuje „da priča liči na san”. Ali stvarnost nevidljivog, pa i stvarnost sna, može biti, i za hodočasnika jeste, dublja i istinitija od vidljive stvarnosti. Nevidljivost može biti dokaz postojanja, kao što vidljivost nije njegova garancija. Upravo o tome kazuje hodočasnik u posljednja dva strofoida: I zaista, zaista vam kažem/ Stvarniji su oni nevidljivi monasi/ Koji katkad s vama razgovaraju/ Ali samo ako stišate radoznalost/ I ako odagnate sumnju/ Od svega vidljivog pod nebom.// Njihova nevidljivost/ Zasad je jedini dokaz da postoje/ Ali ni naša vidljivost/ Nije naročit dokaz/ O našem postojanju.//
Nevidljivi monasi su stvarniji „od svega vidljivog pod nebom”, a njihova nevidljivost je, paradoksalno, „jedini dokaz da postoje”.
Ovim paradoksom u viđenju odnosa vidljivo-nevidljivo Uljarević se približio Ivanu V. Laliću, posebno sonetu „Dokazi” u ciklusu „Deset soneta nerođenoj kćeri”. Ali, dok Lalić dramatizuje odnos rođeni-nerođeni, Uljarević to čini sa živima i upokojenima, pošto na Svetoj Gori nema biološkog rađanja čovjeka. „Nevidljivi crnorisci” su s mantijom preko lica „sami sišli među sjeni” i put do njih vodi u biblioteke na Atosu, gdje njihove izložene lobanje „govore o čemu se ćuti”. Na jednoj lobanji davno upokojenog monaha urezan je zapis: „Život, to je najkraći dio besmrtija”. Taj zapis je Uljarević uzeo za moto svoje pjesme „Ušivanje u mantiju”. Tema ove pjesme je sahrana Svetogorca, a čine je tri sasvim jednostavna terceta. Sahrana Svetogorca je već sama po sebi dovoljno čudo da bi je pjesnik morao stilski očuđavati: Svetogorce sahranjuju/ Tako što ušiju mantiju/ Preko lica upokojenog.// Ušivanjem se osigura molitva/ Da ne napušta monahe nakon/ Kako mi to kažemo smrti// Kaluđeri vremenom/ Lobanju pohrane u biblioteku/ Da čate pokoljenja.//
Lobanja je pamćenje, knjiga. Njoj je mjesto na polici biblioteke. Kosti su čuvari ljudske duše, a lobanja je najpovlašćenija i najznačajnija ljudska kost, odnosno sistem kostiju. Ona zna, i žive upozorava, da je život najkraći dio besmrtija. Sveta Gora je velika skrivnica u kojoj se ne umire, već se sahranom prelazi „u unutrašnjost svijeta”: Niko nije umro/ samo je prešao/u unutrašnjost svijeta/u Svetu Goru.//
Tu „gdje nema rađanja / rađa se molitva / iz zjenica koje gledaju nevidljivo”, a u molitvi se kuje „Mač Duha Svetoga / Pogubitelj grijeha”.
Nevidljivi monasi ostaju nevidljivi zato što nema razloga za viđenje na ovome svijetu. Na pitanje jednoga ljubopitljivog upućeno Nevidljivom da li se mogu na čas vidjeti, uslijedio je odgovor: Ako nas Bog udostoji/ Da se vidimo na onom svijetu/ Ovdje se nemamo okošta gledati.//
Hodočašće na Svetu Goru je put do pronalaska sebe; put do saznanja taštine i varljivosti ovoga svijeta i do slutnje značenja i dubine nevidljivoga. To je škola odučavanja od suvišnih racionalnih znanja; susret sa primarnim i prvobitnim, sa iskonom i izvorom; sa svevremenim; sa osmijehom na raspeću i prenošenjem radosti „S koljena na koljeno / Kao u prvom veku”; s čuvanjem tajne „u vječnom molčaniju” i sa sopstvenom beznačajnošću i obezglavljenošću.
Uljarevićev ciklus „Škola odučavanja” jeste svojevrsno premošćenje svjetova riječima; premošćenje vidljivog i nevidljivog, živih i mrtvih. Samo su riječi, samo su jezik i pjesma kadri da premoste duboku granicu među svjetovima i da otkriju kako Zlatni okean vri/ Od života živoga/ Od života mrtvoga.//
Atos i Hilandar je ona izabrana stajna tačka sa koje se baca pogled „dolje niz drumove”; iz svevremene i svemoćne metafizičke tačke na „naše dane” i neprilike. Nesumnjiva je aluzija na čuvenu satiričnu Disovu pjesmu o danima opadanja i propadanja, bez ikakvog oslonca i vidika: Ninačem stojimo i ništa vidimo. U takvim danima je mogućno da se novi jezik u Crnoj Gori nađe „u obračunu sa starim slovima” i da se slova autora prvoga srpskog bukvara, Inoka Save Dečanskoga, igumana manastira Gradište iz Buljarice, iz Crne Gore, stave na točak za mučenje. Ali i u našim danima ima ljudi sa očima koje vide nevidljivo – krst i crkvu u Jovan Dolu prije nego što je crkva podignuta.
Radomir Uljarević dolazi iz epske tradicije i epskoga svijeta, tako da se u ovoj knjizi slute elementi i obrisi religioznog epa, epske priče i epskih junaka. Epski su i dijalozi u Uljarevićevim pjesmama „Tri polovine”, „Kosto Novakov u Cetinjskom manastiru s Vladikom” i „Jedva”. Najzad, i motiv Argonauta projektuje se sa epskog na nebo lirske poezije.
Hodočašćem na Svetu Goru pjesnički subjekat postaje stoljećima stariji, a njegov pogled je pogled sa stanovišta vječnosti u prostore nevidljivog i vidljivog.