Pripreme novog pozorišnog komada dramske scene podgoričkog Gradskog pozorišta ovih dana se finaliziraju. Čuvenu tragediju Vilijama Šekspira „Romeo i Julija” postavlja na scenu Emilija Mrdaković, višestruko nagrađivana rediteljka i direktorka novosadskog Pozorišta mladih. Ovo je njena prva saradnja sa podgoričkim Gradskim pozorištem, iako mnoge podgoričke glumce poznaje više od 15, 20 godina, najčešće sa festivalskih susreta.
Rediteljka Mrdaković odlučila je da se drži originalnog Šekspirovog teksta, uz određena skraćivanja i prilagođavanja. Uključila je i lutke, pa će Podgoričani dobiti dramsko-lutkarski komad.
– Mogu reći da je ovo bio vrlo interesantan proces, jer neki od glumaca prvi put rade s lutkom. Ovo nije klasična lutka, već neka vrsta karikature koja nadograđuje glumčevo tijelo i lik koji tumači. Nekima je to bilo neobično, i čini mi se da se i sada, pomalo bore s tim. Ipak, mislim da će to savladati do premijere, 30. marta. Za mene je ovo bila avantura, a cilj nam je da dobijemo predstavu namijenjenu tinejdžerima, da klasiku približimo mladima, kojima nije lako pročitati Šekspira. Nadam se da će se nakon ove predstave mnogi latiti Šekspirovog djela „Romeo i Julije” i pročitati ga – kaže Emilija Mrdaković u razgovoru za „Dan”.
● Vaš Romeo i Julija, upravo su u dobu u kome su i Šekspirovi likovi, od 14, 15 godina. Drugi reditelji najčešće tu činjenicu ne potenciraju. Zašto ste Vi odlučili da je baš istaknete?
– U tekstu otac Kapuleti kaže da je njegova kćerka stara 14 godina, i ona kao i Romeo doživljava svoju prvu ljubav. To je predivan momenat, a oni čak nisu ni svjesni što im se desilo. Ne zaboravimo da je Šekspir radnju genijalno smjestio u svega nekoliko dana. I ljubav, i ubistvo, i sve ostalo. Sve se brzo dešava i oni prebrzo sazrijevaju. Sa svojih 14 godina doživljavaju jedan od najsrećnijih trenutaka – ljubav koja se ne doživljava svaki dan, do apsolutne tragedije. Jer, u jednom momentu odlučuju da se ubiju. Šekspirova genijalnost ovog komada se ogleda i u tome što je ovo potencijalna mogućnost da se nekome desi nešto ovako tokom čitavog života, a njima se desilo za nekoliko dana.
● Da li je intenzitet dešavanja možda baš takav jer su Romeo i Julija tako mladi, ili je u pitanju nešto drugo?
- Ovim komadom želim da podvučem da društvo ne dozvoljava da opstane ono što je istinski čisto – kao što je njihova ljubav. Upravo zato i koristim lutke, jer one nadograđuju likove, one karikiraju. Društvom vladaju zlo i pohlepa. Prave vrijednosti su skrajnute i na površinu su isplivali najmračniji dijelovi naših ličnosti. Te lutke su odraz negativnosti. Romeo i Julija su samo djeca koja sve doživljavaju čisto. Oni nijesu iskvareni. Ta čista bića i njihova čista ljubav ne mogu opstati. Oni su žrtve društva. Poslije mnogo vjekova od nastanka Šekspirove drame imamo isti problem. Naše društvo i naša svijest kao da se nijesu očistili od zla koje je u stanju da upropasti ono lijepo što se pojavi.
● Mišljenja su podijeljena kada su u pitanju mladi ljudi. Kako Vi na to gledate?
- Mi, odrasli, i društvo, kvarimo djecu. Ona su danas ili prezaštićena ili su prepuštena sama sebi. Rijetki su slučajevi neke sredine. Ili su na ulici i tamo odrastaju, ulica ih formira, ili su prezaštićeni, jer im roditelji sve serviraju na tacni. Takva djeca misle da će tako biti cijeli život, pa su nespremni za život, što je još tragičnije. I nikako ne mogu da krivim djecu, već isključivo odrasle. Apsolutno smo mi kao roditelji odgovorni za našu djecu, a ne škola.
● Da li se možda i roditelji ne snalaze u ovim konfuznim vremenima? Šta oni treba da rade?
- Jeste, teško je, ali se zato svi mi koji se bavimo umjetnošću moramo više posvetiti tinejdžerima, djeci od 12 do 18 godina. Zaboravljamo da je to vrijeme koje je za njih prepuno izazova, nedoumica, nesigurnosti, vrijeme kada se formiraju, kada se grupišu, kada imaju potrebu da negdje pripadaju. Njihova nesigurnost je u ovom periodu naročito izražena. Mislim da bi baš zato u pozorištu trebalo da postoji predstava koje će izaći u susret njima i njihovim interesovanjima, a koje će im ukazivati na neke životne vrijednosti njima bliske. Problem je što se u čitavom regionu, a ja koja sam ovdje došla prije 25 godina dok je još bila Jugoslavija, mogu da kažem da je u pozorištima slabo zastupljen repertoar posvećen tinejdžerima. I tu ih gubimo. Imamo predstave za male ili za odrasle. Mi iz pozorišta smo izgubili nit koja nas veže s njima, i zato mislim da je ovo dobra ideja Gradskog pozorišta.
● To znači da vjerujete u moć pozorišta?
- Jeste, vjerujem i zato se njime i bavim.
Ž.JANjUŠEVIĆ


Glumci „na terenu”

●Kako biste ocijenili saradnju sa ovdašnjim glumcima, i kako protiče Vaš rad, ako prenebregnemo činjenicu da oni rade bez svoje kuće – zgrade?
- To se ne može anulirati, jer odatle počinje čitav proces. Glumac bez svoje garderobe, ogledala, svoje stolice, svoje šminke, na neki način je uskraćen. Jako je teško raditi „na terenu”, a oni su stalno na terenu. Našalila sam se prije neki dan, a s obzirom da sam upravnica Pozorišta mladih iz Novog Sada, da ćemo se mijenjati, da ću moje glumce i tehniku poslati ovamo, a njih malo tamo, da se odmore. Da prosto osjete šta znači kad čovjek ima svoju scenu, svoj kutak, da zna gdje mu stoji šminka, kostim, cipele… to su prosto osnovne stvari koje glumcu ulivaju i sigurnost.


Ljubav je Božji dar

●Kažete da su Romeo i Julija bez maske. Zašto?
- Imala sam potrebu da ih tako prikažem, jer su oni za razliku od drugih – djeca. Oni su jedini neiskvareni, i njih je Bog obdario ljubavlju. Ljubav je Božji dar, i realno, nju ne može svako osjetiti, prepoznati. Ljubav treba čuvati, shvatiti da je promjenljiva, i zato je treba njegovati, iako je ne možeš zadržati u formi koju ti želiš, jer se ona stalno mijenja. Ljubav Romea i Julije ne može opstati jer ih ograničava društvo.


Lutka ne ugrožava glumca

● Rođeni ste u Bugarskoj, gdje ste i stekli fakultetsku diplomu. Bugarska je zemlja s visoko razvijenom lutkarskom umjetnošću. Kako ocjenjujete stanje u ovdašnjem lutkarstvu? Šta nam nedostaje? Zašto reditelji ovdje slabo rade predstave za odrasle s lutkama?
- Kod glumaca postoji određeni otklon, odnosno dok ne shvate da je lutka fenomenalno izražajno sredstvo, da im može pomoći da se razviju kao glumci, da ih ne ugrožava, već naprotiv. Srećom, postoje pozorišta koja njeguju lutkarstvo, ali je loše što to ovdje nije izdignuto na akademski nivo. To je umjetnost koja zaista zahtijeva i vještinu i specifičan način razmišljanja. Treba znati kako prići lutki i učiniti je svojom. Na silu to ne možete postići, jer glumac to na prvom mjestu mora htjeti.
Reditelji se ovdje isključivo školuju za dramski teatar. Možda je to razlog što se rijetko odlučuju za rad s lutkama, iako neki, u pojedinim scenama, koriste sredstva lutkarskog teatra. To je za mene već potvrda lutkarstva. Lutkarsko pozorište je umjetnost u pravom smislu riječi, stalno se razvija jer sintetiše različite umjetnosti. Jedino vidim pomake po tom pitanju u Hrvatskoj, gdje je i formirana škola, dok se u Srbiji i Crnoj Gori, čini mi se, tapka u mjestu.