Glumci podgoričkog Gradskog pozorišta vratili su ovdašnjoj publici na daske koje život znače izuzetan komad klasične drame, priču o čuvenim ljubavnicima iz Verone, Romeu i Juliji. Ovu apsolutno svevremenu tragediju o Romeu i Juliji napisao je jednako svevremeni čuveni engleski dramski pisac Viljem Šekspir. Na scenu ga je za Gradsko pozorište postavila novosadska rediteljka Emilija Mrdaković. No, kako je ključ priče upravo u toj svevremenosti tragedije, čiste ljubavi koju društvo ne samo da uprlja, već totalno onemogući njen i život njenih aktera, Mrdakovićeva se odlučila za vrlo interesantan pristup. Tako smo „Romea i Juliju” dobili na sceni kao lutkarsko-dramski komad, ciljano pravljen za tinejdžere (14+), ali, preporučljiv i za njihove roditelje i sve one „35+”. U tom maniru, rediteljka nas i uvodi u priču kroz turističko razgledanje Verone, gdje se svi akteri pojavljuju bez maski-lutki, i gdje su svi opterećeni u autobusu teškim, preteškim cegerima prepunim banalnosti i koještarijama s rasprodaja... Jedino su tereta oslobođeni Romeo i Julija, koja jedina na poznatom zidu ljubavi ispisuje želju – da joj se desi velika ljubav. I ljubav, takva, velika, čista, prava, istinska, koja ispunjava cijelo biće, svaku misao, označava svaku namjeru i djelanje... njoj se i dešava. Pritom, rediteljka Mrdaković, ni u jednoj sceni se ne odriče klasičnih stihova Šekspirove drame, iako se uveliko služi i videom, a lutke su karikature – simboli onoga što bi mogli biti akteri ove drame da je Šekspir rođen u 20. vijeku, otac Kapuleti (Dejan Đonović) hirurg plastičar, majka Kapuleti (Katarina Krek) isprazna kupoholičarka, otac Monteki (Davor Dragojević) medijski mag, Paris (Željko Caja Radunović) kao oronuli plejboj koji ne želi da uvidi koja godina mu stoji u krštenici, Merkucio (Goran Slavić) kao dripčić iz visokog društva, Benvolio (Omar Bajramspahić) kao povodljiv momak, Tibalt (Miloš Pejović) kao klasičan mafijaški nastrojen nasilnik... Naravno, svijetle tačke, Romeo (Vule Marković) i Julija (Jelena Simić) nemaju maske, a imaju ih čak i Dadilja (Ivana Mrvaljević), koja na kraju pristaje na životno uslovljavanje, i mudri Monah Lavrentije (Miloš Pejović), čije dobre namjere su osujećene i ipak ne završavaju hepiendom. Čak ni glas razuma, koji je doslovno glas, na videu se pojavljuje kao lik Šekspira, iako je riječ o veronskom Knezu. Usput, ovaj lik „ozvučio“ je Mladen Nelević. I upravo te lutke – maske, iskrivljenih faca, tragikomičnih proporcija, zaista kao produženi karakter, ako se tako može reći, dodatno potcrtavaju cijelu tragičnu priču Romea i Julije. U tom dijelu je veoma uspjela kreacija Svile Veličkove, koja je pored lutaka bila zadužena i za scenografiju i kostim. Muzika je djelo kompozitora Jovana Obradovića, a u radu na predstavi učestvovale su i Dubravka Drakić kao lektorka i Slavka Nelević, koja je odlično osmislila koreografiju – ljubavnog čina Romea i Julije.
Nakon premijere u Dodestu, očigledno i nepodijeljeno, u vazduhu su se osjećale pozitivne vibracije publike, ali i glumaca.
Tako Jelena Simić, koja je odlično odglumila Juliju, ističe da je ovo posebno važna uloga u njenoj karijeri, iako se sa sličnim glumačkim zadacima negdje već susretala.
- Pretpremijera nam nije bila otvorenog tipa, tako da nam je ovo večeras prva publika. Mogu reći da su nam pozitivne reakcije publike nahranile našu igru, iako smo bili pred svojevrsnim sudom. Apsolutno sam zadovoljna kako je proteklo – kaže Simićeva, koja je i ovom ulogom još jednom opravdala epitet talentovane glumice.
Odličnu rolu pružila je i direktorka Gradskog, glumica Ivana Mrvaljević, koju najčešće ne gledamo u lutkarskim komadima. Činjenicu da često imamo osjećaj da smo u teatru sve već vidjeli, a da je i mladima potrebno približiti dramsku klasiku koja je njima često bauk, opravdava ovu kombinaciju žanrova – lutkarskog i dramskog. Ističe i da izuzetno cijeni lutkarstvo, jer joj se čini da je to segment teatra koji se i dalje razvija, koji je stalno u usponu, i pruža nevjerovatne mogućnosti, kaže Mrvaljevićeva.
- Emilija je izuzetno zanimljiva i hrabra rediteljka, kao što ste i vidjeli u nekim scenskim rješenjima, i promišljena, a opet, bavi se lutkarstvom. Zato predstava obiluje simbolima, koji se tiču djece danas, i mislim da im je zato jako zanimljiva – kaže Mrvaljevićeva, dodajući da je potvrda tome i što se mnogi mladi glumci sa cetinjske akademije rado late lutke. No, ističe i da im je rad na ovom komadu bio izuzetno težak.
- Gradsko pozorište nema grešku kada su u pitanju novi komadi, svaka je predstava dobra, ali, mi i dalje radimo u jako lošim uslovima, s mnogo organizacionih problema. Iako se dovijamo, i kolege iz KIC-a su veoma ljubazne prema nama, više je skoro nemoguće stvarati ovakve produkcije bez sopstvene sale – ističe Mrvaljevićeva.Ž.J.


Volim što možemo da gledamo Šekspira

Iako nije pozorišni, već filmski kritičar, Vuk Perović kao redovni posjetilac pozorišta, ljubazno nam je izašao u susret i podijelio sa nama prve impresije nakon gledanja „Romea i Julije“.
- Mislim da je ovo zanimljiva postavka, i da je ansambl Gradskog postao prepoznatljiv kako u dobrom ritmu iznosi nove predstave. Izuzetno mi je drago što se Šekspir ponovo može gledati u Crnoj Gori, naročito ovakav komad, koji je spakovan tako da može biti blizak i mlađoj publici. Jako mi se dopada ova igra s maskama, i kako su izvedena neka rediteljska rješenja, i kako je duh nekog ranijeg vremena prilagođen našoj realnosti – kaže Perović.