Zaista nevjerovatno, ali istinito, da je jedan Italijan, reditelj Đanluka Lofredo, morao da snimi dokumentarac „Zabranjeno pušenje u Sarajevu” koji smo imali priliku da vidimo na Anderhil Festu, da bi sagledali, bez patosa, onu Jugoslaviju i njen raspad.
Upravo to je za „Dan” potvrdio Sejo Sekson, jedan od aktera ovog dokumentarca, član kultnog „Zabranjenog pušenja”, i gotovo legendarni akter jednog vremena, jednog grada, zemlje, naroda.
Uzdržano, bez mnogo nostalgije Sejo Sekson je objasnio okolnosti nastanka „Zabranjenog pušenja u Sarajevu”, podijelio je sa čitaocima „Dana” kako sada gleda na prošlost i kako je film uticao na njega.
●Porasli ste ispred kamera, kao rok zvijezda, autor i glumac „Top liste nadrealista”. Ipak, film Đanluke Lofreda je nešto sasvim drugo. Kako ste osjećali dok je nastajao ovaj dokumentarac?
- Nisam se miješao u stvaranje filma osim što sam donio gomilu materijala sa naših koncerata, emisija, intervju, onoliko koliko sam imao. Nisam baš talentovan, kao ni svi mi po pedantnosti, a najbolji dokaz za to je što je film o „Zabranjenom pušenju” napravio jedan Italijan. Tako da je ovaj film za mene iznenađenje, kao i sve nas sa ovih prostora. Mislim da su se tako osjećali i Nele Karajlić i Zenit Đozić (prim. aut. članovi prve postavke „Zabranjenog pušenja”). Dokumentarac ovakve vrste teško da bi iko iz regiona napravio, jer kod nas bi uvijek bio opterećen stigmom nacionalizma, religijom, i bolesnim premisama koje su naša svakodnevica i kad gledamo fudbal i „Sunđer Boba”, a ne nešto ozbiljnije. Godine koje su za nama, strašno su nas deformisale, i odvele nas na put koji je potpuno degeneričan. Postali smo takvi kakvi jesmo, i danas teško da možemo drugačije da funkcionišemo. Ovo je evropski pristup visoko nadmoćne percepcije. Lofredo je pronašao jednu ljudsku, humanu priču, iz koje je uspio da amputira našu suludu priču, tako da je film, lišen našeg ludila, baš priča o tome kako stvari nastaju, kako se nešto novo rađa. Mi zbog vlastitog balkanskog ludila i ne vidimo da je to priča o ljubavi, upornosti, entuzijazmu, upornosti... To je priča o „Zabranjenom pušenju”.
●Što znači ona prazna stolica koja često dominira kadrovima u filmu?
- To vam je kao otkinuti komad fasade, otkinuta glava neke biste, komad slike koji je pocijepan... To je tamna strana politike, ksenofobije, netolerancije, primitivizma. To je ta prazna stolica, taj naš član koji više nije među nama.
●Koliko je ovaj film uticao na vas?
- Shvatio sam koliko sam se promijenio, koliko sam bio deformisan, zadojen svim tim ružnim stvarima. Sebe sam smatrao istinski normalnim čovjekom, kojeg ovo vrijeme nije promijenilo, koji je pokušavao da preživi sve balkanske vjetrometine „povijesne zbilje”. Ali, ovaj film je pokazao koliko to nisam. Đanluka mi je u stvari dokazao da sam ja očekivao da film ispravi neke „krive Drine”. On me je potpuno uvjerio koliko je taj segment priče potpuno nebitan za ono što smo uradili i što simbolišemo kao bend, ono što smo radili i što smo voljeli.
●A šta mislite sada o kolegama iz benda kada ste čuli njihove priče?
- Sve naše priče su posljedice događaja i nikog nizašta ne krivim. Često to poredim sa big bengom, onom velikom eksplozijom poslije koje su nastale nove planete, galaksije i novi sunčevi sistemi. To je bila nekonstrolisana eksplozija poslije koje su ljudi završili tamo gdje jesu. Potpuno je bespredmetno osuđivati nekoga za bilo šta u jednom takvom vremenu.
●Sarajevo je krajem osamdesetih bio grad posebnog šarma. Gdje je to iščezlo?
- Po meni to nije ni postojalo. To je za mene čista konstrukcija. Jasenko Houra (prim. aut. pjevač benda „Prljavo kazalište”) je govoreći o novim pločama kazao da je „nova ploča kao nova frizura. U početku je svima čudna a poslije se svi na nju naviknu”. Bilo je to samo nešto novo. Ono vrijeme ima prednost jer ima patinu, a sve što je staro na cijeni je u odnosu na ovo naše vrijeme. Ali, ne može mi niko reći da su Pjer Žalica, Jasmila Žbanić, Jasmin Duraković, „Dubioza kolektiv” i „Letu štuke” inferiorni „Zabranjenom pušenju”. Svaka generacija ima svoju priču.
●Ipak, nešto nedostaje?
- Znate što fali – sistem. Danas puno teže i sporije umjetnici dolaze do svoje publike nego u naše vrijeme. Nas bi samo jednom kad smo bi se pojavili u Nedjeljnom popodnevu vidjelo 15 miliona ljudi, a danas „Dubiozi kolektivu” treba 10 godina da ih Podgorica vidi prvi put. Nestala je infrastruktura na regionalnom nivou. Lako ćete postati poznati u Podgorici, ali mnogo teže u Skoplju, Sarajevu, Beogradu, Zagrebu i Ljubljani.
●Niste nostalgični?
- Protagonista sam i onog i ovog vremena, iza mene je 35 godina rada i sa onim „Zabranjenim pušenjem” do `91, i sa ovim od `91. I prilično sam realan. Mladi romantizuju to nekadašnje vrijeme, valjda zbog roditelja, ali nije to bilo ni tako sjajno ni dobro. Jel` da jeste valjda ne bi bilo ono što je bilo niti bi sada živjeli svi na svojoj strani. Taj sistem i to društvo patilo je od ozbiljnih problema. Bilo je mnogo represije, neslobode. I današnje vrijeme ima svojih prednosti. Nije ono vrijeme bilo vrijeme marsovaca i vrhunskih stvari. Danas imamo „Lud, zbunjen, normalan” TV seriju koja traje tri puta duže nego Nadrealisti. Dakle, nisu nadrealisti bili toliko vrhunski. Savako vrijeme ima svoju nafaku.
●Šta priprema „Zabranjeno pušenje”?
- Radimo dva CD-a - „Dernek” i „Behar”. Na jednom će biti akustične pjesme, a na drugom malo elektrike. Pokušavamo i da skupimo pare za film „Pišonju i Žugu”. Ako sakupimo već u avgustu počinjemo da snimamo.
S.ĆETKOVIĆ