Najpoznatiji roman ruskog pisca Romana Senčina „Područje za potapanje” upravo je objavljen u izdanju Arhipelaga u antologijskoj ediciji „100 slovenskih romana” u prevodu Radmile Mečanin. Senčin je jedan je od najznačajnijih savremenih ruskih pisaca. Za roman „Područje za potapanje” Senčin je dobio najvažnije rusko književno priznanje „Velika knjiga”.
„Područje za potapanje” je hrabra knjiga o tome kako ogromna teritorija Rusije, njene šume, pašnjaci, polja, gradovi, sela, ljudi, životi, duše i grobovi predaka nestaju zbog grabeži za malo vlasti i mnogo novca. Senčin, jedan od najistaknutijih predstavnika „novog realizma” u savremenoj ruskoj književnosti, ovoj temi pristupa gotovo dokumentaristički. Otuda se među junacima njegovog romana, pored ljudi koji su prinuđeni da se iseljavaju iz svojih sela i šuma sa obala velikih sibirskih rijeka, nalaze i prepoznatljive figure savremene ruske politike, kao i neki od najpoznatijih ruskih oligarha koji svoje poslove obavljaju u Rusiji, a novac čuvaju u kiparskim firmama i na računima u poreskim rajevima.
„Da, mnoštvo je priča, desetine sudbina koje se lome ili su već slomljene. A iseljavaju manje od šest hiljada osoba. Zar ne mogu za njih, koji nisu svojevoljno odvedeni sa svojih ognjišta, da stvore makar uslove kakve su imali?” pita se pripovjedač na jednom mjestu u romanu „Područje za potapanje”.
– Glavni junak Senčinovog romana je vlast. Roman započinje razgovorom dva čovjeka, Tolje i Volođe, ali to nije običan razgovor i to nisu obični ljudi: ponavljajući im imena u svakoj rečenici, Senčin čitaocu kaže: „Jeste, ne griješiš, čitaš riječi koje izgovaraju Anatolij Čubajs, tvorac programa privatizacije, i Vladimir Putin, premijer i predsjednik Ruske Federacije!” – kaže pisac i kritičar Srđan V. Tešin u pogovoru srpskom izdanju romana.
Tešin posebno naglašava istraživački i dokumentaristički postupak Romana Senčina u romanu „Područje za potapanje”:
– Senčin je pratio vijesti, sakupljao materijal i redigovao zasebne tekstove o obnavljanju radova na nedovršenoj i osamdesetih godina napuštenoj Bogučanskoj hidroelektrani. „Područje za potapanje” je roman o tome kako je 1974. godine sovjetska vlast odlučila da na rijeci Angari sagradi Bogučansku hidroelektranu. Počeli su silovito, uložili ogroman novac i stali, a zatim su, nakon perestrojke, došli mladi oligarsi, oni kojima u Rusiji pripada sve i odlučili da dovrše BoHe. Vlasnik hidroelektrane je milijarder, svemoćni kralj aluminijuma Oleg Igorevič Banjasko (u kome bi čitalac sa ozbiljnim razlozima mogao prepoznati Romana Abramoviča), čija kompanija, registrovana na Kipru, rukovodi nastavkom izgradnje „hidre”, kako je zovu mještani s područja za potapanje. Njega nimalo nije briga za nevolje, bijes i tugu hiljada onih koji su prinuđeni da, milom ili silom, napuste svoje domove i presele se u gradove. On, za razliku od utopljenika, ne mari za njihov razrušeni svijet. On želi samo da potopi dio zemljišta. I uzme novac. Veliki novac. Šta će njemu ta daleka zemlja kad on i ne živi u Rusiji, već u Londonu? Za njega je čovjek s područja za potapanje tek zupčanik, trun, mrvica prašine.
Jedan od junaka romana „Područje za potapanje” pokušava da razumije i sažme čitav ovaj dramatični proces koji mijenja hiljade sudbina zbog nekoliko pojedinačnih interesa: „Uopšte, gdje je privatno, a gdje državno – ne može da razmrsi. Kao da su namjerno zamrsili, da se ne nađu krajevi.”
A.Ć.