Izložba „Kretanje”, kojom se akademska vajarka Bojana Mašković predstavlja u Gradskoj galeriji Kotor obuhvata desetak akvarela-crteža i skulpture u metalu, terakoti i u gipsu. Posebnu pažnju izazivaju dvije lebdeće figure od kovanog lima – meduze, koje plijene svojom razigranošću pod igrom svjetla. Postavka je raznovrsna i ljubiteljima vizuelnih umjetnosti pruža pregršt različitih likovnih izraza, koje objedinjuje zajednički imenitelj, a to je „kretanje”. Bojana Mašković se oprobala u različitim materijalima, sa namjerom da „iskristališe” onu koja joj najviše odgovara. Najbolje se snalazi u glini, kaže umjetnica, ali voli da radi i crteže u tehnikama akvarela - laviranog tuša i kineskog tuša, sa vrlo malo kolorita, te oni potsjećaju na grafike.
– Ideja za ovu izložbu je da pokažem neki odnos između pokreta i mirovanja, neko kretanje, što se i ogleda u mojim radovima, bilo da su skulpture ili crteži u pitanju, jer su moje linije dosta nestalne, kao što je i tehnika akvarel - voda, koja je kao element nestalna, pa se tu stalno nešto dešava, kreće se, dosta nepredviđenih situacija, koje na kraju daju rezultat kreativnog čina. Reljefi u terakoti, sa druge strane, pokazuju tu neku statičnu varijantu, kao pronalaženje staništa i pauze u tom procesu. Suština je u tom pokretu i mirovanju koje pokušavam da prikažem, kazala nam je umjetnica.
Radovi nisu nastali i mahu, već u različitim periodima – to su tri serije, nastale na različitim lokacijama. Akvareli koji imaju u sebi malo kolorita, nastali su u Dizeldorfu, gdje je Bojana Mašković bila na rezident-umjetnik, reljefi su nastali na koloniji u Kikindi, a pejzaži i skulpture od metala - u ateljeu u Beogradu.
Zanimljivo je životno „kretanje” same umjetnice – priča nam da je porijeklom iz Bijelog Polja, gdje je odrasla i gdje joj živi majka, iako je ona rođena u Beogradu. Diplomirala je 2010. godine na Fakultetu likovnih umetnosti u Beogradu, smjer vajarstvo, u klasi profesora Nikole Vukosavljevića. Imala je samostalne izložbe u Beogradu, Leskovcu, Gornjem Milanovcu i Prokuplju i evo sada u Kotoru, njenom omiljenom gradu.
– Meni je ovo prva samostalna izložba pred crnogorskom publikom, ovo je moja zemlja, ja sam Crnogorka i onda mi je velika čast poslije toliko godina, više od decenije, da pokažem svojoj publici šta ja zapravo radim, kaže Bojana za Dan.
Zaposlena je kao likovni terapeut u Dnevnom centru za boravak djece i omladine ometene u razvoju u Beogradu. U međuvremenu se preselila u Tivat, gdje joj se suprug zaposlio, dok je ona trenutno na trudničkom bolovanju. Kaže da je lijepo raditi sa djecom ometenom u razvoju, iako to zvuči jako teško. Namjerava da stvori još novih radova, s obzirom da se posvetila izradi keramike, sa nadom da će se otvoriti prilike da se predstavi likovnoj publici i u drugim gradovima Crne Gore.
M.D.P


Ljekovitost umjetnosti

– Bilo je teško i neobično u početku, ali uz edukaciju, kad imate afinitet i senzibilitet za rad sa tom populacijom, sa osobama ometenim u razvoju, sa umjerenom retardacijom, autizmom, onda to postane normalno, zabavno, zanimljivo, ništa nije teško. Oni su vrlo zahvalni, mislim da je sa njima čak lakše raditi, objasnila je Bojana u razgovoru za „Dan”.