Kada bi novocrnogorci htjeli i umjeli da cijene riječi svojih viteških predaka: „Jao meni do Boga miloga đe pogubih boljega od sebe”, manje bi mala Crna Gora imala mučkih pogubljenja fizičkih i političkih, rasvijetljenih i nerasvijetljenih.
Novak Đoković, Srbin porijeklom iz Jasenova kraj Nikšića, svjetski prvak u tenisu, već treći put (dvije godine zaredom) između najvećih sportista današnjice proglašen je za prvog sportistu svijeta. Tom i takvom Đokoviću – kralju planete, nije se dalo da bude počasni građanin grada Nikšića. Obrazloženje za to moglo se pročitati na zidu nikšićke gimnazije gdje je pisalo: „Neće moći srpska stoka srušit kralja iz Rastoka”. Zna se ko je kralj iz Rastoka, ali generacije rođene početkom poslednje decenije prošloga vijeka pa naovamo, koje već uveliko izlaze na izbore vrlo malo znaju kada je i kako je „kralj iz Rastoka” dospio na čelo Crne Gore. A treba da znaju. Sjećanja žive ... zapisi govore. Kada je 1997. godine u tada jedinstvenoj vladajućoj Demokratskoj partiji socijalista, koja je za predsjednika i partije i Republike Crne Gore imala Momira Bulatovića, a za premijera Mila Đukanovića „puklo” između Milovog „nikad više 1918” (ujedinjenje Crne Gore i Srbije) i Momirovog „Jugoslavija nema alternativu”, njihovo neslaganje u to vrijeme, u ocjeni rastućeg šverca cigareta i drugog što po Milu i nije bio problem, samo je podgrijavalo njihovo glavno neslaganje o statusu Crne Gore u SRJ. Na sjednici glavnog odbora partije od blizu 60 prisutnih članova Mila je podržalo samo sedam. Zbog toga je Milo podnio ostavku. Ne mnogo potom, zahvaljujući Momirovom milosrđu Milo je povukao ostavku. A zahvaljujući američkoj agenturi, o čemu piše u Momirovoj knjizi „Pravila ćutanja” i podršci svojih partijskih saboraca Marovića i Milice, koji su poslužili američkoj agenturi, Milo se te iste 1997. godine upustio u predsjedničku izbornu trku sa Momirom. U drugom krugu tih izbora nakon fabrikovanja 14.000 novih glasača za samo dva dana i nakon danonoćnog glasanja Milo je pobijedio sa 4.000 glasova više. Milovom ustoličenju, 14. januara 1998. godine na Cetinju, prethodili su dvodnevni protesti desetina hiljada Momirović pristalica u Podgorici koje je policija upotrebom pendreka i suzavaca grubo rastjerala. Tom prilokom bilo je povrijeđenih i ranjenih, a jedna osoba je poginula. Članovi ekipe kablomontera iz magistralnog TK centra Crne Gore koji su se u vrijeme demonstracija vraćali sa terena kazivali su da se preko njihove radio veze čula nečija komanda: „Otvaraj magacine, dijeli oružje”. Zna se da je tada ministar MUP-a bio Filip Vujanović, a direktor policije Vukašin Maraš. Tako je „kralj iz Rastoka” po krvi i suzama sopstvenog naroda na mostu na Morači, ne onom ispod kojeg je po legendi bio privezan verigama zloglasni car Dukljan, stupio na čelo Crne Gore. Od tada pod okriljem „kralja iz Rastoka” sve više se rastače jedinstvo jednovjernih i jednorodnih državotvornih Crnogoraca. Odvojila se „biser grana od jorgovana” – Crna Gora od Srbije i time ponovo postala „jedna slamka među vihorove”. Pod firmom takozvane tranzicije nestale su fabrike i preduzeća, a desetine hiljada radnika ostale su bez radnih mjesta. Procvjetali su kriminal, korupcija i droga. Crnogorska sela postala su pusta. Nižu se ubistva od kojih je više od 40 i dalje nerasvijetljeno. Robijali su poslanici opozicije Labudović i Višnjić, koji je broj svojih cipela u spuškom zatvoru ostavio za „kralja iz Rastoka”. Bahati „kralj iz Rastoka” svojim podanicima poručuje da „ni za sto godina neće znati gdje su pare”. Naziva ih šakalima. Prijeti da će ih „deratizovati”. Onima koji su pominjali njegovu vezu sa Moldavkom S.Č. najavljivao je „izlaganje u prirodnoj veličini” (zna se čega) valjda svoga specifikuma. Kraljevi konjovodci čine sve što mogu da bi kralj što duže ostao u sedlu. Potkupljuju siromašne, varaju lakovjerne, kradu na izborima ... Sve to tako biva evo punih 18 godina. Otkada je glavnina opozicije okupljena u Demokratskom frontu i oko njega prije više od pola godine počela da bojkotuje premijerske sate i parlament i da organizuje masovne proteste protiv „kralja”, uprkos batinama i bojevim otrovima kojima ih policija rastjeruje, „kralj” je počeo da reterira. Uhapsio je svog glavnog savjetnika i vođu kriminalne bande u Budvi onog koji mu je najviše pomogao da se dokopa vrha vlasti Svetozara Marovića i gotovo cijelu njegovu familiju. Više se „kralj” ne obraća opozicionarima riječima: „Dođi ovamo, bitango”. Umjesto toga, nudi im ekspresno katapultiranje u njegovu vladu. Neki kojima je milija vlast nego čast prihvatili su „kraljevu” ponudu. Ako oni budu ona „stoka” koja će srušiti „kralja iz Rastoka” svoju izgubljenu čast će povratiti.
Milisav Popović
Podgorica
Komentari
Komentari se objavljuju sa zadrškom.
Zabranjen je govor mržnje, psovanje, vrijedjanje i klevetanje. Nedozvoljen sadržaj neće biti objavljen.
Prijavite neprikladan komentar našem
MODERATORU.
Ukoliko smatrate da se u ovom članku krši Kodeks novinara, prijavite našem
Ombudsmanu.