-Živeći, mi stalno biramo... ili nam se možda samo čini da je tako... Poturčenjak Stanko, sin Ivan-bega Crnojevića, birao je: „Ja se htjedoh nebu pripet pa grom sretoh u visine, više volim i ovako nego puzit u nizine“ (iz „Balkanske carice“).
Od Stanka Crnojevića – Skenderbega do Mila Đukanovića, „Kralja iz Rastoka“ (NATO-bega), proteklo je pet vjekova.
I Milo je mislio da se „k nebu penje“ kada je kao predsjednik Crne Gore 1999. godine dezertirao iz Vrhovnog savjeta odbrane SRJ i prešao u tabor NATO-a iako se bio zakleo da će svoju zemlju braniti od NATO-a svim sredstvima! Otkada je Milo 1997. godine na sumnjivim predsjedničkim izborima preoteo vlast od predsjednika Momira Bulatovića, evo već punih 19 godina održava se kao sedmostruki premijer po formuli „jedan zaposleni – četiri glasa“,što je ovjekovječila afera „Snimak“. Za svoje konkurente, kako Milo naziva opozicionare u parlamentu, birao je razne nazive: „neostvareni“, „šakali“, „deratizovani“, „bitange“, „kreteni“, a nudio im se „u prirodnoj veličini“. Uvjeravao je svoje konkurente da „ni za sto godina neće znati gdje su pare“. Naravno, nije se dalo čekati sto godina pa da Milo podnese račune svojim konkurentima. Kada je opozicioni Demokratski front u jesen 2015. godine pokrenuo velike proteste širom Crne Gore, zahtijevajući da premijer Milo podnese ostavku, Milo se „našao na koljenima“, kako su tada ocjenjivali organizatori protesta. Međutim, tek kada ga je napustio njegov 18 godina vjerni koalicioni kompanjon SDP, na čelu sa Rankom Krivokapićem, koji je optužio premijera Mila za „poharu Crne Gore“, a premijerov politički savjetnik Svetozar Marović pred državnim tužiocem proglasio sebe vođom kriminalne grupe koja broji 80 članova, što odgovara broju polovine članova glavnog odbora Milovog vladajućeg DPS-a, tek tada je Milo vidio što ga je vidjelo. Ali, umjesto da podnese ostavku, što mu je i savjetovano (pa i da pođe putevima Jevrema Brkovića), premijer Milo je zatražio pomoć od onih kojima se u Skupštini obraćao riječima „dođi ovamo, bitango“! I gle čuda, „bitange“ su mu došle i spasile ga od pada. Bila je to „opoziciona“ Pozitivna Crna Gora (u kam udarilo), koju predvode Darko Pajović i Azra Jasavić. Tako kad „ne pomaže voda, majko, sa korita Ivanova“, premijer Milo se poji vodom sa izvora Ali-paše Gusinjskoga. Što ne moga Ali-paša, pokušava Azra snaša. Sada je Azra premijerov „kaiš oko pasa“, a Darko je premijerov drži-`ud.
U očekivanju oktobarskih parlamentarnih izbora, premijer pred svojim podanicima pjeni: „Naša konkurencija sa razlogom i bez razloga ostrvila se na nas“... „Predstojeći izbori biće teži od svih dosadašnjih.” Ne plaši se premijer onih koje miris strvine mami, nego onih koji se mirisa strvine groze i hoće da strvinu zakopaju duboko pod zemlju, baš kao one krave oboljele od kvrgave kože. Premijer više ne računa koliko mu glasova donosi jedan zaposleni, nego računa koliko mu je hiljada glasova odnijelo onih 87 iz organizovane kriminalne grupe kojoj je on kumovao. No, ni u takvoj poziciji premijer Milo se ne predaje! Sam protiv svih (dobar junak da je čovjek takvi) prijeti: Ne dam Crnu Goru (čitaj: Ne dam vlast) „ni po koju cijenu“. Koju li to Crnu Goru brani crni Milo? Onu Crnu Goru koja se branila na Krusima i na Vučjem dolu, na Fundini i na Mojkovcu, brane sledbenici Svetoga Petra i Njegoša, Marka Miljanova i serdara Janka, a ne Milo, koji je učinio da Crna Gora bude metafora za Njegoševu pjesmu „Orao i svinja“. Crna Gora koju Milo brani, to je lelejska Crna Gora uništenih fabrika i preduzeća, napuštenih sela i pustih pašnjaka. To je lelejska gora svakodnevnih štrajkova, desetina hiljada obespravljenih radnika, poniženih žena, majki, koje danonoćno mole ispod prozora Milove vlade da im se on obrati, a on ih ne primjećuje. To je lelejska gora drogiranih međusobno zaraćenih klanova, organizovanih kriminalnih grupa u krilu režima. To je zemlja pomrčine i nerasvijetljenih ubistava, po čemu je prva u Evropi. Milova Crna Gora je lelejska gora i zato što je to država koja je izgubila većinsku državotvornu naciju, u kojoj se pravoslavni prvi put u njenoj istoriji dijele na Srbe i Crnogorce, muhamedanci na muslimane i Bošnjake, Albanci na Latine i Turke. Za takvu Milovu Crnu Goru spasa nema. Svi dosadašnji izborni dani u Crnoj Gori tonuli su u beskrajnu postizbornu mračnu noć. Čini se da predizborje ove 2016. godine ima boju praskozorja.
Milisav Popović,
Podgorica