PETNjICA - Masovno iseljavanje s područja Petnjice samo je još jedan od pokazatelja da država više pažnje posvećuje razvoju juga nego sjevera – kazao je Faik Adrović, koji je bio odbornik 1956. godine kada je Petnjici ukinut status opštine. On je istakao da bi država, u cilju zaustavljanja iseljavanja lokalnog stanovništva, trebalo da osmisli projekte koji bi inicirali otvaranje radnih mjesta.
-Smatram da bi u narednom periodu sjeveru trebalo posvetiti više pažnje, jer taj prostor raspolaže izuzetnim prirodnim i drugim potencijalima koji se moraju stavljati u funkciju razvoja. Tada bi i za Petnjicu sigurno došli bolji dani, jer bi adekvatna ulaganja inicirala otvaranje novih radnih mjesta koja su osnov za razvojnu priču i zaustavljanje daljeg iseljavanja – navodi Adrović.
Nakon što je prije skoro tri godine Skupština Crne Gore donijela odluku da Petnjica postane 22 crnogorska opština nastavilo se masovno iseljavanje stanovnika Bihora prema većim centrima i zapadnoevropskim zemljama. Zavičaj uglavnom napuštaju mladi ljudi koji tvrde da još nijesu stvoreni uslovi za život u Petnjici koja, prema poslednjem popisu sa 6.713 stanovnika, raspoređenih u sedam mjesnih zajednica, zahvata površinu od 173 kvadratna kilometra.Navode da su glavni problemi nedostatak radnih mjesta, loša putna i komunalna infrastruktura i da zbog toga danas u inostranstvu živi više Bihoraca nego u zavičaju njihovih predaka.
-Skoro da nema kuće na prostoru Bihora iz koje se barem po jedan član ne nalazi u nekoj od evropskih zemalja. Ljudi uglavnom odlaze u Luksemburg i Švajcarsku, a nije mali broj onih koji su se, u potrazi za boljim životom, nastanili u Sloveniji, Bosni i Hercegovini i Njemačkoj. U zavičaju su uglavnom ostajali čuvari kuća koji su u međuvremenu umrli. Samo u ovoj godini u užem centru Petnjice zatvoreno je sedam kuća. Smatram da je to porazan podatak koji demantuje one koji govore da država poseban značaj pridaje razvoju sjevera – ističe Adrović.
Petnjičani navode da se ne treba čuditi što mladi ljudi uzimaju kartu samo u jedom pravcu, jer su mnogi Bihorci u razvijenijim zemljama u kojima su se nastanili stekli zavidna bogatstva. Kažu da iseljenici ljeti navrate u zavičaj gdje su napravili nove kuće sa svim pratećim sadržajima, nalik na one u elitnim velegradskim zonama. Međutim, kako navode, u tim kućama borave vrlo kratko i to za vrijeme odmora ili praznika, jer su poslovima i drugim obavezama vezani za zemlje u kojim su svili porodična gnijezda.
-Mnogi kažu da bi se rado vratili da ponovo žive na svojoj babovini. Međutim, navode da im Bihor ne pruža potrebne pogodnosti za unosna zanimanja od kojih se može pristojno živjeti. Prije svega, državni organi su potpuno zatajali kad je u pitanju unapređivanje saobraćajne povezanosti sjevera Crne Gore sa većim centrima u regionu, zbog čega, između ostalog, nije došlo ni do najavljivanog razvoja privrednih grana koje su garant prosperiteta. Takođe je obećano i brzo aktiviranje beranskog aerodroma. Međutim, od tog projekata, kao ni od onih koji se tiču unapređenja putne infrastrukture u Bihoru, nije bilo ništa. A čim u 21. vijeku nemate dobre puteve, onda to mjesto ostaje i bez naroda – ističe Adrović.
I mještani Mjesne zajednice Tucanje potvrđuju da je migracija stanovništva na ovom području vidno izražena i da se moraju preduzeti mjere kako bi se ovako negativan trend zaustavio.
-U Luksemburgu živi više ljudi iz ovog kraja nego u Tucanju. Taj podatak dovoljno svjedoči o izraženom iseljavanju stanovništva. Nekad je autobus od Berana do Tucanja saobraćao triput dnevno u oba pravca. Trenutno saobraća samo jednom i to s malim brojem putnika, što potvrđuje da se demografska slika ovog podruja drastično mijenja. Ovo je nekad bio poznat voćarski i stočarski kraj, prepoznatljiv po uzornim domaćinima koji su od svoga rada izdržavali višečlane porodice – naglašavaju mještani Tucanja.D.J.
Sve više zatvorenih kuća
Sabaheta Novalić iz Udruženja „Vrijedne ruke“ smatra da je društvena nebriga uzrokovala migraciju lokalnog stanovništva.
-Kad neko mjesto ima loše puteve i kad omladina nema posla, onda ne čudi što narod odlazi tamo gdje mu je bolje. Naši ljudi idu teška srca, ali drugog izbora nemaju. Ipak, njih vuče rodna gruda zato se i vraćaju i prave ovolike kuće. No, najveća je muka što u tim kućama niko ne živi. One se, nažalost, otvaraju samo povremeno, iako je za njihovu izgradnju potrošeno dosta novca. Ako se nastavi s ovakvom praksom, broj zatvorenih kuća će se iz godine u godinu uvećavati. U Bihoru će ostajati da žive samo starci, dok će se naša mladost potpuno iseliti– upozorila je Novalićeva.