ŽABLjAK- Da tvrdnja da se ko jednom dođe na Durmitor uvijek vraća nije fraza, na najljepši način potvrđuje Nenad Korenčić iz Kragujevca, koji je ove godine 50. put na Žabljaku.
Ovaj neumorni zaljubljenik u Durmitor prisjeća se svog prvog susreta sa našom najljepšom planinom.
-Imao sam samo 16 godina i sa grupom izviđača iz Kragujevca kroz predivne predjele prirode od Tjentišta preko Maglića, kanjonom rijeke Pive do Plužina pa preko durmitorskih vrleti izašli smo na Sedlo, pa na Bobotov kuk, u Ledenu pećinu, katun Lovice i na Crno jezero. Maršruta je bila izuzetno teška, ali predjeli koje smo prošli i ljepota koju smo vidjeli učinili su da se svaki umor zaboravi, a ljepote pamte zauvijek- kaže ovaj Kragujevčanin, koji svake godine više vremena provede u gradiću pod Durmitorom nego u svom rodnom gradu.
Susret sa predivnim ljudima ovog područja, kako navodi, i veličanstvene ljepote prirode daju mu podstrek da ponovo posjetiti ovu predivnu planinu.
-Ovo je 50. jubilarni put da dolazim. Svoje ushićenje i čarobnu ljepotu predjela, dobrotu ljudskog duha Durmitoraca nijesam htio da zadržim samo za sebe, već sam je dijelio s drugima kroz fotografije, video reportaže, prezentacije, dovodio sam i grupe profesora, planinare, kao i mnoge porodice. Bilježio sam i otkrivanja i osveštavanja istorijskih i religijskih objekata, besjede starih Durmitoraca, razne skupove plemena, kulturne manifestacije, a sve da ostane kao arhiv za potomstvo, da se ne zaborave običaji i način življenja na području Durmitora. Većina snimljenog materijala prikazana je na lokalnim televizijama u Srbiji, što me čini još srećnijim, jer ove ljepote nije dovoljno samo vidjeti nego ih treba posjetiti i uživati u čarima Durmitora i u ljubaznosti Durmitoraca – kaže Korenčić.
Prisjeća se svojih prvih dolazaka na Žabljak...
-Žabljak je bio malo naselje, ali nije zaostajao za većim gradovima, imao je hotel, poštu, prodavnice i nešto što drugi nemaju- ljepotu, zdravlje i netaknutu prirodu. Prvih nekoliko godina sam kampovao, potom privatno stanovao kod dobrih domaćina Radovana Pješivca i Milorada Kalpačine. Uvidjevši da ću redovno dolaziti na Žabljak, prije 30 godina sam napravio vikendicu u kojoj, otkako sam u penziji, provodim skoro pola godine i uživam u ovim ljepotama za koje ne mogu reći da su kao nekad. Kao što se priroda mijenja, mijenjaju se i osobine ljudi, grad se proširio, mladež koja je otišla na školovanje pokupila je dosta negativnog što je prenijela u ove krajeve, ljudi više ne brinu o prirodi, zagađuju je, sve se pretvorilo u sticanje lične koristi... Nema više prelijepog Durmitora, čovjek uništava prirodu, a uništava se i ono što je krasilo Durmitorce – priča ovaj zaljubljenik u Durmitor.
V.Š.
Žabljak je imao dušu
Žabljak je nekad imao dušu, prisjeća se Korenčić prvih godina provedenih u gradiću pod Durmitorom.
-Imao je nešto posebno što nigdje nijesi mogao naći... Durmitorci su bili oličenje poštenja, ljubaznosti, gostoljubivosti i mnogih vrlina koje su krasile stanovnike ovog područja. To su radni ljudi, malo ih je završilo visoke škole, ali si od njih mogao da čuješ mnogo mudrosti i saznaš dio istorije koja se nigdje ne uči. Prođeš li pored kosača, obratiš li im se sa „pomoz bog, ljudi’’ i „srećan rad, domaćine’’, što je za njih bila velika čast, odmah ti otpozdrave, pozovu, iz stoga sijena vade flašu sa rakijom, nazdrave... A ako se upustiš u razgovor s njima, nije bilo šanse da te ne pozovu na ručak, pa čak i da ti ponude konak. Imao sam tu čast da razgovaram sa starosjediocima Durmitora i da dosta toga zabilježim kamerom, fotografijom ili tekstom prisjeća se Kragujevčanin Nenad Korenčić vremena kada se „za sva vremena“ zaljubio u Žabljak i u Durmitor.
)){kind=small}
