Piše: Elmir Đoković
Gotovo bih se mogao kladiti da nikoga, ama baš nikoga više ne zanimaju kuknjave i lamentacije iz kulturnog i naučnog sektora kako im je teško i kako im se nešto uzelo ili im se nije dalo. Još manje nekoga zanima kako je teško, piscima i ostaloj popratnoj sviti, tim više što je u višedecenijskoj krizi sve izgubilo svoj smisao: niti su pisci pisci, niti su intelektualci intelektualci,niti naučnici naučnici, niti profesori profesori, niti su neke “društvene vertikale” društvene vertikale ,zaista.Čini se da je taj kulturni model potpora slabima, zapravo potpora prosječnosti, potpora bezličnosti i nedinamičnosti doveo do nečega što se moglo pretpostaviti, a to je da je u poplavi prosječnosti, bezličnosti, krivih interpretacija, krivih poveznica došlo do toga da se više ne razlikuje što je pisac, što je aktivist, što je umjetnost, što je pragma, više se ne zna što je filozofija, a što brbljanje, što je politika, što je bitno, a što nebitno.Sve je postalo jednako blijedo, umiruće, dosadno, prepuno dosadnjakovića koji nemaju, ne žele ili ne znaju ništa da kažu i tako izgleda i naša književna scena. Da se razumijemo, nije da nema ljudi, ima ih, naravno, ali je teško razabrati žito od kukolja, teško je vidjeti što je književnost, a što poza, teško je shvatiti što je pamflet, a što privlačenje pažnje, a što nauka u svojoj biti. Ne pomažu ni nagrade ni liste, ne pomažu ni društva pisaca,udruženja, akademije, sve je to jedna mašinerija skrivanja prosječnosti i beskrvnosti.Rekoh, to nije lako jer je više od dvadeset godina dovelo do takvaog zastranjenja, da je gotovo nemoguće vidjeti, pročitati, razbrati ono što jest umjetnost I nauka od onoga što se predstavlja umjetnošću i naukom.
No, biti luzer u ovoj priči ne znači nešto loše. Ovo je simpatija koju je crnogorska scena uvijek imala za svoje marginalce, za ove svoje autentične pjesnike, pjevače vremena koje nam nikad nije naklonjeno, no upravo je to izazov, ta nenaklonjenost, taj otpor pa makar i nevidljivoj sili Ćutanja koja zavija svuda oko nas. Ako i nema osporavanja, što je svakako isto simptomatično, a nema ni lauda, ostaje ćutanje. Ćutanja medija, mediokritetske scene, mediokritetsko izbjegavanje rasprave o bitnome i beskrajni šum u kanalu nebitnoga.
Ipak, nema tu prkosa ni političkog čina izazivanja, što bi se moglo čak nazvati perfektnom konstelacijom, jer donijelo bi barem kakve takve kritike, pa makar i loše, ali prkos i izazivanje su patetični. Donijelo bi ako ništa drugo kisele osmijehe pogođenih i pokoji zluradi komentar. No, to je nebitno. Ostaje patos onoga što nismo, a nismo nikakvi usamljeni donkihotski vitezovi.
Ovdje je najbitniji direktan suživot autora sa svojom publikom, čin čitanja pred njima, dijeljenje naše duboke autorske intime s nekoliko stotina ljudi koji su odlučili provesti tu veče,popodne, jutro, s nama i tako nekoliko puta u posljednje dvije godine.Bar što se mene tiče, čistog luzera.
I tu spoznajemo sebe. Polako, korak po korak, dobijamo oslonac u čitanju publike, u njihovim lajkovima, u čitanju, sudjelovanju smijehom. Naše je jedino stvarno “oružje”, jedini alat – biti i ostati svjež, autentičan, sadašnji i SVOJ!